Rezultati dosadašnjih Matičinih anketa sugeriraju to da je ta kulturna institucija osamnaest godina od osamostaljenja nezavisne Hrvatske odlučila uspostaviti novohrvatski svekulturni kanon. Uspostava je u tijeku, a cilj je kanonizacijom kulture udariti završni glanc hrvatskom identitetu ili suprotno, grobarskim zamahom zabaciti zadnju lopatu zemlje na dosadašnje kolektivno pamćenje građana. Hrvatski kulturni identitet bitan je u prvom redu radi uspostave razlike, a potom i radi uspostave kontrole. Političke, naravno.

Anketnim istraživanjem MH zaustavila je vrijeme. Pod onim što se oficijelno naziva višestoljetnim kulturnim naslijeđem podvukla je crtu i građanima Hrvatske dala demokratsko pravo da izglasaju najpoznatije. Izbor ponuđen na glasanje suzila je sama računajući na sredinu nenaviklu na skeptično propitivanje ponuđenih istina. To potvrđuje način objavljivanja rezultata anketa, kao i sama metodologija izbora najpoznatijih: Matica hrvatska putem hrvatskih medija hrvatskoj javnosti prezentira da su hrvatski građani putem online ankete i anketnih listića u Knjižari MH odabrali najpoznatijeg hrvatskog pjesnika i jezikoslovca te poziva da izaberu najznačajniji spomenik.

Zato bi u ovom času s punim pravom trebalo zavapiti Zaustavite Reuters! Takvom objavom iz MH daju za pravo misliti kako su se pri izboru poslužili nevjerodostojnom metodologijom glasanja putem ankete na internetu. Ne treba sumnjati u izborno povjerenstvo koje je prebrojavalo glasove s papirnatih anketnih listića. S rezervom treba uzeti podatke dobivene online anketom. Danas online ankete provodi gotovo svaki portal, ali nijedan dobivene rezultate neće objaviti kao izbor građana i neku potvrđenu istinu, nego eventualno kao izbor jednog broja svojih čitatelja. Jer, kao što je poznato, zainati li se nepoznat netko(NN), hrvatski građanin poput vas ili mene, online anketa postaje sredstvom manipulacije. U štićenijim sustavima dovoljno je obrisati cookies na kompjutoru i do mile volje klikati po jezikoslovcu Vatroslavu Jagiću ili pjesniku Tinu Ujeviću.

Sigurno je to da se glasače, ma koliko ih bilo, ne može imenovati samo građanima Hrvatske. Koliko ih je, jesu li svi građani glasali, je li to reprezentativni uzorak da bi se dalo zaključiti izbor i rezultat pokazati kao relevantan, o čemu jedna ozbiljna institucija poput Matice hrvatske mora voditi računa.

Podatak MH da je 752 građana izglasalo T. Ujevića ispred ponuđenih D. Cesarića, V. Parun, A. B. Šimića i D. Tadijanovića spornim čini izostajanje podatka o broju glasača koji su V. Jagiću dali prednost ispred S. Ivšića, T. Maretića, P. Skoka, R. Simeona, Lj. Jonkea, R. Filipovića, B. Lászlóa, D. Brozovića i R. Katičića.

U kaosu se uspostavlja vražji balans: patnja ispod crnog pokrova skriva svoju parodiju, tragedija vuče za sobom svoju farsu, nesreća svoj cinizam, brutalnost i sućut posvuda idu zajedno. Vremena velikih istina obično su duboko prožeta sveprisutnom kulturom laži, zapisala je književnica Dubravka Ugrešić u eseju Kultura laži (Kultura laži, Arkzin, 1999).

U čemu je ovdje laž? Nema potrebe na ovom mjestu valorizirati Tinov, kao ni Jagićev stručni rad. Jasno je rečeno da se bira – najpoznatiji. To je onaj za koga najviše birača zna, za koga su više puta čuli, pa kad ih Matičin anketar probudi u gluho doba noći i pita Tko je najpoznatiji?, na pamet im ne dolazi zagovaratelj pogrješki Stjepan Babić, vrhunski etimolog i u jednom času onetastični copywrighter Tomislav Ladan, profesor emeritus Josip Silić, Anićev ili Klaićev rječnik, A. G. Matoš ili Danijel Dragojević, Josip Sever. Sjete se Tina i Vatroslava. Tina, pariškog boema koji je u anketi naprosto morao pobijediti kao borac s prve linije lektirne fronte. Vatroslava, ne onog čije ime nosi koncertna dvorana. Onaj Vatroslav, znate, koji za razliku od Tina ne iskače iz školskih udžbenika, ali ga se svi, kako drukčije čitati njegovu pobjedu u anketi, spominjemo kad kavanskim diskursom raspravljamo o hrvatskom jeziku, a činimo to često.

Budimo do kraja iskreni. Za potrebe ovog teksta proveli smo neobavezujuću anketu među pedesetak NN od kojih nitko osim jednog nije čuo za Vatroslava Jagića. A i taj je ustvari pomiješao Jagića i Ljudevita Jonkea. Opasno je na temelju naše neobavezujuće ankete zaključiti da rijetki znaju za Jagića, no recipročno tome MH rezultat svoje ankete podvodi pod izbor građana Hrvatske. Dodajmo i rečenicu iz nedavnog Reagiranja ogranka MH povodom posljednjih istupa medija o Matici, koju potpisuje dr. Vladimir Cvitanović: Ne odričući drugima pravo na isticanje hrvatskih nesavršenosti, Matica hrvatska nastojat će i ubuduće isticati najbolje pojedince i djela i njihove vrijednosti.

Na koncu, neki krivovjernik mogao bi se s pravom zapitati Pa odakle ih toliko poznajemo?

I sama sada priznajem javno - ne bih znala tko je Vatroslav Jagić da nisam studirala slavistiku. Možda će nekoga zanimati, tom slavistu koji je radio uglavnom izvan Hrvatske kao najveći uspjeh pripisuje se pobijanje Panonske teorije o staroslavenskom jeziku. Među ostalim, čuvao je hrvatske vitalne jezične interese i kao ne-vukovac argumentirano ih branio pred Tomom Maretićem, pristalicom Vuka Stefanovića Karadžića, zapisao je jezikoslovac Mirko Peti u raspravi Jagić o Maretiću. Autor je tolikog materijala da bi se od ostavštine dalo tiskati preko stotinu knjiga po dvjestotinjak stranica, zabilježio je slavist Josip Hamm.

U jednom tekstu iz 2005. hrvatski akademik, književnik, političar i svojedobno zagrebački predavač Hrvatskog nacionalnog identiteta Dubravko Jelčić citirao je eseje Tina Ujevića iz 1912. gdje taj Vrgorčanin piše o našim političarima koji mijenjaju ideale, zastave, stanovišta, o nepismenosti naroda i tako dalje. Ako inteligencija današnje Hrvatske nije onakva kakva bi trebala da bude, tomu je najviše krivo to što se školovala (...) u Austro–Ugarskoj, citat je koji Jelčić unosi u okvir suvremene hrvatske zbilje i uspostavlja dijagnozu hrvatskog naroda umećući na mjesto Austro-Ugarske Jugoslaviju.

Dodajmo još da u briljantnoj knjizi Tin – trideset godina putovanja (Vuković&Runjić, 2005.) Jasen Boko donosi obje strane priče o općem mjestu svakog spomena hrvatske poezije pa uravnoteženo o Tinu piše kako se od zagovornika hrvatske opcije prometnuo u borca za jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda, zagovarajući i terorizam kao sredstvo borbe, kako je do 23. godine života tri put zatvaran zbog političkog djelovanja; izgnan je iz Hrvatske, pristupio je Legiji stranaca, prvo stalno zaposlenje dobio je u NDH, što ga je nakon rata koštalo zabrane djelovanja. Piše i da Tin nikad ni s jednom ženom nije ostvario fizički kontakt, no to je potpuno beznačajan podatak za najpoznatijeg hrvatskog pjesnika.

Još nije kraj, odgovorite na pitalicu (Bez googlanja, molim, u anketi se brzo odlučuje!):

Autor pjesme Ne turno je Ivan Kušan, a objavljena je u njegovoj knjizi 100 najvećih rupa. Anegdota kaže da je u jednoj otočkoj školi ravnatelj, da bi nagradio najbolju učenicu generacije, djevojci poklonilo novu knjigu poznatog dječjeg pisca Ivana Kušana, bez da je znao da je među koricama 100 najvećih rupa erotska zbirka. Ova crtica dočarava domete pojma najpoznatiji – Ivan Kušan sigurno je među najpoznatijim dječjim piscima, pa i zato što se njegovo ime provlači kroz lektiru. No jesmo li sigurni da nam je najpoznatiji i njegov opus erotske proze? U školi se, recimo to, čita i uči samo o Kokovim avanturama.

Epilog priče o kanoniziranju hrvatske kulture tek slijedi početkom srpnja 2009. kada će MH objaviti koji su spomenik hrvatske kulture građani izabrali kao najznačajniji. Na listi su Radovanov portal Trogirske katedrale, Šibenska katedrala, Bašćanska ploča, Dubrovačke gradske zidine, Crkva svetog Križa u Ninu, Zagrebačka katedrala, Pulski amfiteatar, Dioklecijanova palača, Eufrazijeva bazilika, Đakovačka katedrala, Stari grad Čakovec i Dvorac Trakošćan. Među konkurentima šest je crkava, među ponuđenim spomenicima kulture najstariji je Pulski amfiteatar; datira iz 1. st. pr. n. e, a najmlađa je Đakovačka katedrala iz 19. stoljeća.

Prema prvim izlaznim anketama koje potkrepljuje fotografija ankete, Bašćanska ploča zasad ima apsolutnu većinu. Pobijedi li, pokazat će se da je darovnica iz 1100. uz književni, pravni i jezični značaj tijekom povijesti, danas zacementirala poziciju kanona. Književnog, jezičnog i pravnog, no ovo potonje za nijansu osuvremenjenog dosega. Ispast će da pregrada koja je dijelila redovnički kor od prostora za puk ima ulogu idejne preteče privatizacijske pljačke iz naše bliže povijesti. Jer, realno, bismo li znali za jurandvorsku crkvicu Sv. Lucije da joj kralj Zvonimir nije darovao ledinu, a o tome onda pisao opat Držiha? U kojem smjeru bi se razvijala hrvatska kultura da je Zvonimir, kralj koji je prema legendi na hrvatski narod bacio kletvu, bio škrtac? Bismo li imali Ploču? Bi li živući tajkuni preživjeli da im, nošena zanosom hrvatstva, vlast u dane svoje (Baščanska ploča, četvrti redak) nije poklonila komad livade? Da tko to poreče neka kune ga Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Amen, uklesao je Držiha u sedmi i osmi redak Ploče.

Smatra li netko još uvijek da svojim glasom na izborima može mnogo promijeniti? Misli li itko da nema pravo kritizirati ako ne iziđe na izbore? Neka se zapita zna li tko je Vatroslav Jagić. Iskreni odgovor slobodno može zadržati za sebe. Za one što raspisuju izbore ionako je važniji sanjarski motiv nokturna i ugođaj noći u kojoj građanima mogu turnuti pokoji kanon, kao što, uostalom, kaže i pjesma građanina NN Kanon turno