Točno na isti kasni dan u prosincu 1971. jedinstvena samoorganizirana skupina učenika II. e razreda zagrebačke V. gimnazije premijerno je izvela takozvani poučni komad Bertolta Brechta 'Onaj koji govori da i onaj koji govori ne'. Među njima je bio i Branko Brezovec, kao izvođač, ali i pokretač te ideolog, jednom riječju – upravo ono što će biti i u ostatku života – redatelj. Blizu je bio i Tihomir Milovac, danas povjesničar umjetnosti i zaposlenik Muzeja suvremene umjetnosti, a u međuvremenu često i scenograf Brezovčevih predstava. No, bez entuzijazma cijelog razreda ne bi bilo ni tih početaka, koje je i tadašnja kritika pratila i hvalila.Većina prvih članova grupe koja je, u kasnijim godinama narasla do impresivnog broja od sedamdesetak više ili manje stalnih članova, okupit će se na proslavi u MSU-u, kako bi se prisjetili svojih kazališnih početaka i vremena kad se činilo da se svijet može mijenjati kazalištem.

Interes za Brechta Coccolemocco nije napustio, pa su do kraja gimnazijskih dana postavili još tri njegova komada. Kasniji život grupe obilježen je sve većim i ambicioznijim autorskim produkcijama, poput 'lutkarskog moraliteta' prema tekstu Branka Matana 'Jedan dan u životu Ignaca Goloba' iz 1977. i predstave 'Ormitha macarounada i nekoliko kuhara' 1982. Upravo nju teatrolozi ističu kao službeni početak Brezovčeve patent dramaturgije, s obzirom na to da je prodrmao kazališne konvencije spajanjem disparatnih predložaka: proze Andrea Gidea 'Krivotvoritelji novca' i dramu Harolda Pintera 'Lift za poslugu'. U međuvremenu riječ je već o studentima, mahom Filozofskog fakulteta, sa sve većim uplivom profesionalaca, pa se neki od coccovaca prepoznaju i u današnjim repertoarima hrvatskog glumišta, poput Siniše Miletića, Damira Šabana, Ksenije Pajić...

Paralelno s radom na predstavama Coccolemocco je, uz pomoć kolega i suradnika među kojima su bili Branko Matan, današnji urednik časopisa Gordogan, i Božo Kovačević koji je kulturnjačku karijeru zamijenio političkom i diplomatskom, organizirao i međunarodni kazališni festival Dani mladog teatra, koji se u Zagrebu održavao od 1974. do 1977., a u Dubrovniku nešto kraće i kasnije, od 1980. do 1982. Bez obzira na kratkoću tih perioda, ideja je ostala, i realizirana je ponovno, ali s Gordanom Vnuk u glavnoj ulozi, 1987. osnivanjem Eurokaza u kojem, prema njezinim riječima, 'živi ista ideja'. Ideja koja je obilježila takozvanu kazališnu avangardu na ovim prostorima tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, i koja, zajedno s jednako legendarnim Kugla–glumištem, čini domaću kazališnu povijest malo drukčijom i definitivno zanimljivijom.