Alija Izetbegović bio je sve više nego demokrata. On demokraciju niti je razumio, niti ju je prihvatio kao jedinu opciju u razvoju bosanskohercegovačkog društva. Njega je teško smjestiti u u postojeće sheme i klasifikacije. Po visini ciljeva i promjena kojima je težio mogao bi se okarakterizirati kao islamski revolucionar. Po karakteru tih ciljeva i promjena mogao bi se označiti kao reakcionar, jer je težio vraćanju u zaostalo prošlost. Ništa u njegovoj ideologiji nije bilo progresivno, moderno i napredno.'

'Veličina Alije Izetbegovića ponajprije se može istaknuti u njegovom poređenju s partnerima s kojima je potpisao Daytonski mirovni sporazum, Miloševićem i Tuđmanom. On je samo u tom kontekstu 'veliki čovjek'. Despotizam koji su izgradili Tuđman i Milošević temeljio se na ideji o 'velikoj državi'. Alija Izetbegović je svoju političku moć utemeljio na 'velikoj ideji'. Milošević i Tuđman su svoj despotizam provodili klasičnim metodama, nametali su ga policijskom i vojnom silom, podržanom državnim propagandnim aparatom i medijima. Alija Izetbegović je svoj apsolutizam gradio na netipičan način, prividno nenasilno, stvarajući kult ličnosti kao dobar i uljudan čovjek, prijatan, zbunjen i nesiguran, ophrvan kataklizmom, kao nemoćan miroljubivi partner naspram besprimjerno brutalnih neprijatelja.'

To su samo dva, ali prilično reprezentativna citata iz knjige 'Alija Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira?' (u izdanju sarajevskog Kulta B) koja je, kako se to već kaže, uzburkala bosanskohercegovačku javnost ili barem javnost Sarajeva. Riječ je o publicističkom obračunu Mustafe Čengića s likom i djelom te političkom ostavštinom Alije Izetbegovića, osnivačem dominantne bošnjačke stranke SDA i prvim predsjednikom Predsjedništva BiH nakon sloma socijalističkog sistema koji je onda - zahvaljujući i vlastitim pogrešnim procjenama - postao ratni predsjednik Bosne i Hercegovine. Čengićeva knjiga predstavljena je krajem listopada u Sarajevu te od tada izaziva reakcije, među kojima su napad od SDA te kampanja u novinama bliskima toj stranci koji autora diskvalificiraju kao udbaša. Čini se da sunovrat hrvatske javnosti proteklih godina, obilježen progonom 'mentalnih Jugoslavena' i raznih navodnih udbaša, ima odjeka i u Sarajevu. Bilo kako bilo, knjiga Mustafe Čengića se, čini se, dobro prodaje s obzirom da se u knjižarama čeka na nove primjerke i da se čak prave i predbilježbe. 

Ne može se, doduše, reći kako je Čengić sam na vjetrometini s obzirom na to da je njegova knjiga predstavljena u prostorijama Akademije nauka i umjetnosti BiH te da su na promociji govorili ugledni sveučilišni profesori Esad Bajtal, Nerzuk Ćurak i Slavo Kukić, dok je sve moderirala glavna urednica dnevnog lista Oslobođenje Vildana Selimbegović. 'Alija Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira?' itekako je uspješno lansirana, naslovljena na izazove reakcije što ne znači da je riječ o politikantskom pamfletu jer se Čengić potrudio ekstenzivno i uvjerljivo argumentirati svoje kritičke teze o Izetbegovićevoj politici, čiju nedoraslost povijesnim izazovima s početka devedesetih najbolje ilustrira aktualno stanje u BiH. Iako pisana ponekad preuzetnim stilom i s nepotrebnim ponavljanjima. Čengićeva je knjiga itekako važna za BiH jer ruši postratni tabu slijepog obožavanja ili šutljivog trpljenja kulta Alije Izetbegovića, čime se još jednom pokazuje i da kakav-takav demokratski pluralizam mnogo više postoji u Sarajevu nego primjerice u Banjaluci. Posve normalna pa i banalna pojava knjige koja kritički govori o jednom političaru skandal je i drama samo u zatvorenom i primitivnom društvu s obzirom na to da se drugdje objavljuju doslovce stotine pa i tisuće knjige koja napadaju bivše predsjednike, premijere, kancelare i slično.

Čengićeva je knjiga najpogubnija za Izetbegovića, kojega se u bošnjačkom narodu već desetljećima stilizira u dobroćudnog dedu (koji, doduše, ne podnosi Djeda Mraza!), u brojnim citatima bošnjačkog lidera koje je autor skrupulozno sakupio i pažljivo naveo. Čengić ne tvrdi da je Izetbegović bio ratni zločinac niti zlikovac kalibra Radovana Karadžića, nego objašnjava kako je bio politički krajnje nesposoban, usmjeren na čaršijsku politiku i sitne spletke u cilju očuvanja vlastite pozicije moći te kolosalno nedorastao izazovima koje je nametnula velikosrpska politika početkom devedesetih. Dapače, Izetbegović je bio i jedan od govornika na osnivanju Srpske demokratske stranke u Sarajevu poručivši Radovanu Karadžiću i krvoločnom društvu: 'Dobrodošli, čekali smo vas!' Ne, nije to bila ironija, nego iskreno zadovoljstvo što se dobilo nacionalističke partnere sa srpske strane u zajedničkom i uspješnom projektu rušenja socijalističkih tekovina u BiH. Čengić jasno navodi da je Izetbegović bio gorljivi antikomunist, podjednako kao što je bio i umjereni islamist, sklon fatalizmu i oslanjanju na volju Alaha umjesto na proaktivno vođenje politike te da uopće nije bio u stanju artikulirati ideju jedinstvene Bosne i Hercegovine izvan paradigme Bošnjaka kao dominantnog naroda. Objašnjava se i njegovo paktiranje sa SDS-om i HDZ-om, s kojima je godinu kasnije bio u ratu do istrebljenja. S antifašizmom isto nije znao što bi, ali je zato sustavno radio na reislamizaciji Bošnjaka okružujući se u svojem političkom djelovanju članovima obitelji, bez razumijevanja da nepotizam nije odlika demokratske politike te većinom nesposobnim ali vjernim sljedbenicima koji nikad nisu dovodili u pitanju njegovu poziciju vođe.

Najtragičniji dio knjige svakako je podsjećanje na Izetbegovićevu izjavu - samo mjesec dana prije početka četničkih pokolja - kako u BiH neće biti rata, čime je tisuće bošnjačkih civila ostavio u lažnoj nadi da uskoro neće biti zaklani od četničkih hordi što se onda neizbježno dogodilo. Najodbojniji je pak dio u kojem Čengić pokazuje kako je Izetbegović svoju retoriku prilagođavao publici pa je u islamskim zemljama tijekom rata u BiH govorio o tome da se u njegovoj državi ratuje protiv islama dok je za europsku publiku igrao na kartu multietničnosti BiH. Za budućnost BiH i Bošnjaka najvažnija je pak analiza Izetbegovićeva igranja na simboliku žrtve, koja i danas negativno obilježava bošnjačku politiku.

'Alija Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira' stoga je prijeko potrebna knjiga za današnju BiH, jer probija zid šutnje o mnogim promašajima Izetbegovićeve politike, a bez čega se ne može postići nikakav napredak u odnosu na agoniju koja je stvorena nefunkcionalnim Daytonskim sporazumom. Čengić izvrsno poantira svojom tezom da je Izetbegovićeva sreća u nesreći što su svi njegovi neprijatelji bili daleko gori od njega, ali da to i dalje ne znači da je on bio dobar.