U trenutku u kojem ovaj tekst bude objavljen pred Zagrebačkim velesajmom bit će ogromna prometna gužva. Živčani će vozači trubiti, njihovi suputnici će se žaliti na gužvu i govoriti da iduće godine više neće doći u udarnom vikendu pred zatvaranje najvećeg nacionalnog sajma knjiga, ljudi će iz tramvaja izlaziti s dubokim olakšanjem jer se više ne guše u tuđem znoju i pomalo slaviti što im više nitko ne puše za vratom, a onda će ući u srce gužve, opijeni mirisima ulične hrane (na Interliberu je, cinik bi rekao, tradicionalno bolja ponuda hrane nego knjiga), potom se vući kroz te paviljone, naguravati i možda, samo možda, kupiti neku slikovnicu, rječnik ili roman za tri eura i pokloniti nekome tko voli knjige.

U ovom su trenutku prosječnom posjetitelju Interlibera knjige u kutijama po tri eura, koje prodaju kojekakvi nakupci, jeftinije i priuštivije nego ćevapi, burgeri, kobasice i fritule. Mnogi će, rekao bi cinik, radije i ne kupiti knjigu nego uskratiti si zadovoljstvo porcije ćevapa. Interliber je društveni događaj, onako kako su to utakmice hrvatske nogometne reprezentacije, a to što je usput sajam knjiga nosi više koristi nego štete. To je mjesto na kojem se trebate pojaviti ako imalo držite do sebe, ako imate potrebu hvalisati se u različitim društvima da ste bili na njemu. Malo tko će pitati što ste kupili, već jesu li poskupjeli ćevapi i burgeri, koliko ste platili fritule djeci, jer ste, kao odgovoran roditelj, poveli i djecu među knjige, u oazu slobode i znanja. To što im ništa niste kupili, i što oni možda i ne čitaju i ne vole čitati, to je poprilično nebitno. Kada bi Hrvati kao nacija imali neko majstorsko zanimanje, sigurno bi bili fasaderi.

Književnost izvan plana i programa

Prvi sajam knjige koji postoji u mom sjećanju je onaj sarajevski, na koji me roditelji nisu mogli odvesti: godinama nakon rata većina ljudi u našem okruženju bavila se legalizacijom ratne pljačke ili obnovom zapaljenih domova. Sjećam se da sam bila ljubomorna na djevojčicu s kojom sam dijelila školsku klupu: roditelji su je u šestom osnovne odveli na Skenderiju, na Sajam knjiga. Zamolila sam je da mi kupi nešto i dala joj deset maraka. Moje mi je parice vratila, ali knjige nije bilo: rekla je da nije ništa pronašla, a sebi je kupila Vicoteku.

Vicoteka je, naime, zbirka viceva o Muji i Hasi, Muji i Sulji, tipičnim junacima po kojima se BiH i danas prepoznaje u svom bližem okruženju. I tada sam se, kao i danas, čudila tome da nije ništa našla za mene u moru tih knjiga, a još više što je sebi, od tog mora knjiga, kupila zbirku viceva. Sarajevski Sajam knjiga bio je, što sam kasnije shvatila, i njoj i njenim roditeljima izlet, baš kao što je i Interliber izletište onima iz manjih gradova, profesorima i nastavnicima, i kao da im nije dosta, dovode djecu iz škola jer se, eto, to planom i programom mora. To što im se, kao i meni, zabranjivalo da čitaju nešto što je izvan plana i programa brine malo kojeg nastavnika.

Nedjelja, i svi su tu

Na Interliberu su svi: političari, prosvjeta, učenici, nakladnici, urednici, njihovi PR menadžeri koji govore i pišu o knjigama kao o kućanskim aparatima, kojima je svaka od njih grandiozna, maestralna i obvezno ostavlja bez daha, ali nema pisaca: i to je najveći poraz ovog sajma. Otkako sam u Zagrebu, ne pamtim da ga je otvorio pisac ili spisateljica. Pisci na Interliberu nisu samo suvišni, nego kao da nikome i ne trebaju, kao da i ne postoje. Kada bi u Hrvatskoj postojala svijest o piscu uopće i kada bi naša društva koja okupljaju pisce i spisateljice shvatila da se oni trebaju okupljati, poput obrtnika, u cehovska udruženja, koja trebaju lobirati za bolje honorare, naknade, veće koeficijente za mirovinu, onda ih ne bismo imali dva – Društvo hrvatskih književnika i Hrvatsko društvo pisca – nego jedno koje bi se bavilo položajem i statusom pisaca i spisateljica, a ne ideološkim ratovima, linčevima, hajkama... onda bi možda imao tko reagirati i tražiti povratak pisca na Interliber.

Interliber ni ove godine nije otvorio pisac: iz nekog razloga se to makar simbolički važno mjesto uvijek prepusti političaru. Sreća je što Zoran Milanović nije samo predsjednik Hrvatske, nego i čitatelj, pa je tragedija izgona pisca s najvećeg nacionalnog sajma knjiga tim manja. Ali čak i ovakav Interliber treba državi u kojoj čovjek prosječno pročita dvije knjige godišnje. Dragan Velikić, srpski pisac, svojedobno je rekao da 'samo prostori koje smo kao čitaoci naseljavali ostaju za čitav život pouzdana kopna na koja se uvek možemo vratiti'.