Promocija monografije ujedno će biti simbolički 'susret' Lavoslava Horvata (1901-1989) i Zrinke Paladino u prostoru koji ih povezuje. Naime vodeći hrvatski arhitekt tekstilne industrije desetljećima je surađivao s tvornicom Tekstilnog kombinata Zagreb koja se ranije nalazila u prostorima Laube, dok je autorica monografije sudjelovala kao konzervatorica i suradnica na projektu transformacije tkaonice TKZ-a u Kuću Lauba

Akademik Lavoslav Horvat arhitektonskom je djelatnošću uvjerljivo obilježio hrvatsku arhitekturu dvadesetoga stoljeća i u njezinoj je povijesti ostvario jedan od opsežnijih i značajnijih opusa.

Među njegovim projektima najistaknutiji i najbrojniji su oni tekstilnih tvornica koje su prema Horvatovim projektima postupno građene u cijeloj zemlji, pa i izvan njezinih granica.

Tvornica vagona, strojeva i mostova Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, Tvornica prediva i konca Dalmatinka u Sinju te naposljetku Tvornica električnih žarulja TEŽ u Zagrebu predstavljaju značajnu hrvatsku modernu arhitekturu socijalizma 1950-ih i 1960-ih godina.

Sa Zrinkom Paladino (1972), autoricom većeg broja znanstvenih i stručnih radova te aktivnom sudionicom različitih znanstvenih i stručnih skupova s područja povijesti hrvatske arhitekture, a posebno zaštite hrvatske graditeljske baštine, razgovarali smo uoči promocije njene monografije 'Lavoslav Horvat - Kontekstualni ambijentalizam i moderna'.

Lavoslav Horvat s pratećim je timom suradnika ostvario najopsežniji opus industrijske arhitekture u bivšoj Jugoslaviji (dvjestotinjak projekata i preko 120 ostvarenja). Većina ljudi, kad misli o arhitekturi, pomišlja na atraktivne poslovne i stambene zgrade, crkve, nebodere, možda na stadione, no industrijska arhitektura nekako ostaje nezamijećena. Svi znamo za tvornice, no ne razmišljamo o tome da ih je netko i projektirao. Zašto je to tako?

Vjerojatno je u Hrvatskoj razlog tome loša gospodarska situacija u kojoj se, nažalost, već dugo nalazimo pa su i projektiranja i ostvarenja industrijske arhitekture postala neuobičajenima i rijetkima. Danas je gotovo neshvatljiva činjenica da se u poratnim desetljećima moglo ostvariti na stotine industrijskih sklopova, da smo izvozili većinu proizvodnje, da su u hrvatske tekstilne tvornice dolazili inozemni stručnjaci na tehnološku obuku i praksu te da su brojni gradovi živjeli upravo na račun industrije.

Čitav zagorski te varaždinsko-čakovečki tekstilni bazen živjeli su od velikih tvorničkih sklopova u kojima je radilo i po nekoliko tisuća radnika, npr. sinjska Dalmatinka je u vrijeme najveće konjukture zapošljavala čak 4000 radnika, što prevedeno znači isti broj financijski zbrinutih obitelji.

Danas, kada nam je proizvodnja u kolapsu, sve rečeno čini se bajkovitim. Važno je istaći da je hrvatska industrija od predratnog razdoblja do 1970-ih narasla više od deset puta, što svjedoči o zamahu poslijeratne izgradnje industrijskih pogona diljem zemlje. Premda je Horvatova usmjerenost industrijskoj arhitekturi bila uvelike društveno uvjetovana, on se u njoj itekako dobro snalazio, razumio je i uspješno gradio.

Tvornica Dalmatinka, Sinj

U poratnim se desetljećima gradilo puno i jasno se kristalizirala svijest o socijalno-humanim aspektima arhitekture, što je uočljivo i na tadašnjoj, drukčije sagledavanoj i vrednovanoj industrijskoj arhitekturi.

Kvalitetnim izvođenjem najraznolikijih industrijskih gradnji u zemlji i izvan njezinih granica Horvat je to značajno arhitektonsko područje približavao struci i javnosti, majstorski je iskorištavao tehnološka dostignuća svog vremena i s jakim pratećim timom suradnika redovito dosezao maksimum učinkovitosti u projektiranju industrije.

Budući da industrijska arhitektura mora biti izrazito funkcionalna, u kojim se segmentima očituje arhitektova sloboda?

Arhitekt Stjepan Gomboš je u poznatom izlaganju o industrijskoj arhitekturi 1950. godine istaknuo važnost suradnje arhitekta i pratećih pogonskih stručnjaka kao bitan preduvjet osiguranja uspješne i funkcionalne industrijske arhitekture. Najvažnije je dakle bilo osigurati rukovodeću ulogu arhitekta u projektiranju industrijskih sklopova i priznati doprinos arhitektonske razrade kao preduvjet njihova uspješnog ostvarivanja.

Poput još nekolicine istaknutih arhitekata, uvijek surađujući s pratećim timovima najsposobnijih stručnjaka s različitih područja, Horvat je stvarao kvalitetnu i prepoznatljivu industrijsku arhitekturu, a njegov je obiman industrijski opus, obilježen kompleksnim humanim angažmanom, doprinio njezinoj stručnoj i društvenoj percepciji.

Tvornica električnih žarulja TEŽ, Zagreb

Primjena naprednih metoda i tehnologija gradnje u kombinaciji s većom projektantskom slobodom s vremenom je rezultirala odmakom od međuratnih arhitektonskih dogmi i ako nije označavala samo želju za novim, znala je dovesti i do čistih graditeljskih remek-djela. Često su zadaci rezultirali promišljenom i uspjelom arhitekturom, po materijalu i oblikovanju prepoznatljivo regionalno obilježenom, koja je uglavnom izvorno oblikovanje i namjenu zadržala do danas.

Uz poman odabir lokacija i tehnologije pogona, velika se briga posvećivala uređenju interijera i vanjskom oblikovanju, pa u pojedinim primjerima, poput npr. vinarija u Lastovu ili Šibeniku, Horvatova arhitektura odiše obilježjima prostora u kojima je ostvarivana. Upravo po tome moguće je iščitati arhitektonsku 'slobodu' vremena, ali i senzibilitet s kojim su njegove industrijske građevine projektirane.

U zadnje su vrijeme u modi prenamjene starih, (polu)propalih industrijskih kompleksa, što je praćeno i time da ljudi tek sada, kad ti prostori nisu u funkciji, otkrivaju njihovu čudnu, donekle postapokaliptičku ljepotu. Mogu li takvi objekti biti arhitektonski 'lijepi' i dok su u funkciji, ispunjeni radnicima?

Naravno. Njihova je ljepota bila neupitna te strukovno i društveno priznata i u danima nastanka i 'slave'. Uporno i srčano rješavanje zadataka industrijske tematike nerijetko je činilo uspješnije dijelove opusa naših arhitekata uopće. Budući da projektni zadatak nije podrazumijevao samo osiguranje prostora za smještaj i funkcioniranje tehničkih pogona, već je bio obogaćen i brojnim pratećim socijalnim ili ekološkim parametrima, tvorničke su građevine programski bile približene stambenim i javnim.

Brojnim Horvatovim gradnjama u duhu oblikovno-funkcionalne povezanosti projektiranja s humano-sociološkim zadatostima unapređivao se čovjekov radni i životni okoliš te se istodobno utjecalo i na gradnje drugih arhitekata s istog područja.

Razvedenim tlocrtnim razmještajem industrijski su sklopovi u međuprostore uklapali brižno isplanirane hortikulturne sadržaje, a većina ih je uključivala i radničke parkove za odmor i rekreaciju, često oplemenjene vodenim i kiparskim gradbenim elementima. S vremenske udaljenosti od šezdesetak godina, tu arhitekturu danas sagledavamo u njezinoj stvarnoj vrijednosti, njezinu jednostavnost ocjenjujemo čistoćom, a iz njezine funkcionalnosti itekako možemo izvući pouku.

Hidroelektrana Zakučac

Ljepoti pojedinih takvih ostvarenja u prilog dovoljno govori činjenica da je Horvatovoj hidroelektrani Zakučac, kao najvrednijem hrvatskom arhitektonskom ostvarenju u 1962. godini, bila dodijeljena i godišnja nagrada 'Viktor Kovačić'. Rečeno svjedoči o vremenu koje je itekako bilo u stanju procijeniti važnost i značenje uspjelih industrijskih ostvarenja, kojima smo parirali svijetu.

Funkcionalni sklopovi, obogaćeni izražajnom arhitekturom u velikom i malom mjerilu, ne samo izvedenih građevina, već i hortikulture okoliša te futuristički uobličenih interijera, predstavljali su pravu vrijednost u arhitekturi naše zemlje, a čistoćom oblikovanja trebali bi poučiti i današnje generacije stručnjaka.

Možete li istaknuti nekoliko Horvatovih projekata koji nisu iz područja industrijske arhitekture?

To su svakako projekti i ostvarenja kojima se dokazao u međuraću, kada je kao mladi arhitekt ostvario nekoliko uistinu sjajnih projekata. Neupitno je da se među velikim brojem ostvarenja ističu Palača Bože Banca na dubrovačkim Pločama iz 1930-ih godina, ostvarena u suradnji s Haroldom Bilinićem, te svakako Crkva Gospe od Zdravlja na Dobrom u Splitu, također iz 1930-ih, kao jedno od najpoznatijih hrvatskih sakralnih ostvarenja dvadesetog stoljeća uopće.

Palača Bože Banca, Dubrovnik

Tu su dakako i građevine javne namjene, poput brojnih banovinskih bolnica od Splita, Šibenika, Biograda na Moru do Mostara, ali i velik broj obiteljskih kuća. Brojna su veća ili manja Horvatova ostvarenja stambene namjene redovito bila obilježena regionalnim utjecajima područja na kojem je gradio. Zanimljivo je da su osim Ivana Meštrovića i drugi naši značajni likovni umjetnici, kipari i slikari, poput Joze Kljakovića, Frana Kršinića, Antuna Augustinčića ili Frane Baće, iskreno prijateljevali s Horvatom te je baš on bio arhitektom njihovih obiteljskih kuća i ateljea.

Skladne kamene gradnje, među kojima se posebice ističu kuća Augustinčić u Zagrebu i kuća Baće u Postirama na Braču, značajni su primjeri hrvatske stambene arhitekture druge polovice dvadesetog stoljeća.