Kako je došlo do toga da ste izabrani kao autor teme 32. Salona mladih i što vidite kao izazov u tome?

Kustosa, kao i obično, bira organizator izložbe, a to je HDLU, i to svaki put drugoga, i jako mi je drago što su mi ove godine ukazali to povjerenje. Takve revijalne izložbe svakako su izazovne za svakog povjesničara umjetnosti.

Što detektirate i vidite kao ključan problem na današnjoj suvremenoj umjetničkoj sceni?

Inzistiranje na određenim strujama i odbacivanje drugih kao nezanimljivih za današnji svijet. Također, jako puno kritičara sve više traži opravdanja, a ne vlastitu viziju kvalitete, bivaju poput oruđa koje reproducira umjetnikove riječi ne propitujući ih. Likovne kritike često se pišu kao laude i ne potiču dijalog. Likovna umjetnost treba biti bogatstvo izraza, mišljenja i stavova, polifonija različitosti koje se ponekada i kose, ali čije mnoštvo jamči kreativno poticajnu atmosferu za sve.

Kao temu Salona odredili ste sukob trendovske pomodnosti i autentične suvremene umjetnosti. Možete li nam otkriti metodologiju prema kojoj ćete selektirati trendovske radove od izvornih umjetničkih ostvarenja?

Pomodnost je papagajsko ponavljanje naučenih istina, nepreispitivanje onoga što nas uče na fakultetima, akademijama, institucijama. U umjetnosti je to zatiranje svoje individualnosti za korist aktualnih ili poželjnih tema i načina izraza (kao u socrealizmu). Razgovor o umjetnosti u takvom se kritičkom sklopu ne temelji na argumentima, nego na dogmama, na oponašanju i klanjanju autoritetima. Ono autentično je često ono što ide protiv struje, bez obzira na aktualni trend. Pogreška je tumačiti natječaj kao preferiranje tradicionalnih medija. Poanta je potraga za kvalitetom neovisno o mediju i izrazu. Nesporazumi na koje ciljate proizlaze iz mojih čestih tekstova u kojima se negativno (ponekada i ogorčeno) osvrćem na neka novomedijska ostvarenja, ali prema nekima sam se odnosio pozitivno, što se naravno zaboravlja. Često se radi suprotno – kvaliteta rada proglašava se samo na temelju njegove pripadnosti multimedijalnom ili konceptualnom, odnosno baš ono što se u napadima imputira meni – preferira se izričaj. Ljudi su nužno subjektivni kada je riječ o prosudbama o umjetničkim djelima, ali ukoliko se radi revijalna izložba, potrebno je imati uvid u sve putove stvaralaštva i ne naglašavati niti jedan. Zato na ovakvim izložbama treba postojati žiri koji čine ljudi različitih ukusa.

Kada je vaša tema Salona obznanjena na popularnoj društvenoj mreži uslijedili su sarkastični komentari nekih umjetnika i likovnih kritičara. Jedan od njih je čak pokraj vaše teme stavio godinu 1878. Jeste li to primijetili i da li vam smetaju upućene kritike?

Ja neprestano pišem kritike, pa mi nije problem ni primati kritike. Sve je podložno raspravi, ali poželjno je da ona bude konstruktivna i da u nju budu uključene sve strane, a da ne bude riječ o iživljavanju po pravilu ‘kadija te tuži, kadija ti sudi’. U polemičkom diskursu grublje riječi nisu rijetke, no neki su komentari zaista pretjerano puni mržnje i linča. Nema svrhe obazirati se na to, uvijek je toga bilo i uvijek će toga nažalost biti, s time se treba pomiriti. Što se tiče mrskog nam devetnaestog stoljeća (koje se ovdje imputira iz čistog neznanja, ali neznanje je danas nažalost dominanta u mnogim područjima) mogao bih citirati Zidića, koji je napisao u Razlogu 1963: ‘Farizejima umjetnosti nije do historije, jer historiji nije do njih.’

Očekuje li nas jedna klasična izložba s mnogo ulja na platnu ili ćete uključiti i drugačije umjetničke prakse?

Naravno da će biti različitih umjetničkih praksi. Neki su osudili izložbu četiri mjeseca prije nego je otvorena i prije nego je i jedan rad za nju selektiran, a toj predrasudi pogodovale su i netočne i neprovjerene informacije objavljene na portalu pogledaj.to. Inzistiranje na kvaliteti je inzistiranje na individualnosti, a ne na formalizmu, kako su pogrešno protumačili. Nije poanta sukoba starih i novih medija. Umjetnost ne poznaje ‘ili – ili’, nego samo ‘i – i’. Smatram da se ne trebaju forsirati podjele (niti ih ja želim forsirati) koje mnogi zlonamjerno iščitavaju iz nekih kritičkih tekstova.

S obzirom na kritike koje pišete, izložbe koje radite i umjetnike koje pratite, stječe se dojam da preferirate određeni tip umjetnosti, posebice slikarstvo u maniri realizma?

Figuracija, visokorealistično, mimetično slikarstvo jako je prisutno u mlađih autora. Vrlo mi je zanimljivo što se u današnjem dobu mnoštvo mladih umjetnika odlučuje za takav izričaj, pa sam zato ove zime organizirao izložbu koja ih okuplja. Realistično slikarstvo postalo je sve popularnije oko sredine prošloga desetljeća. Uzroci tome su i međunarodna strujanja, i sve dostupnija tehnologija visokorezolucijskih fotoaparata i programa za obradu fotografije, pa i intriga koju su mnogi mladi umjetnici osjetili pred mogućnošću realističnoga predočavanja svijeta. Tu nije riječ o mojoj preferenciji tog tipa slikarstva, nego o pokušaju prikaza jedne generacije i njezinih trenutačnih interesa. To ne mora značiti da će ti autori do kraja života slikati realistično, kao niti da je to jedini poželjan i kvalitetan izraz danas. Dapače, pratim i niz zaista sjajnih umjetnika (svih generacija) koji se izražavaju u apstrakciji, slobodnijoj figuraciji, konceptu, videu, multimediji i svim mogućim načinima. Klasifikacije i odrednice stila ne bi trebale biti tu da ograniče naše estetske nazore, nego samo kao pomoćno sredstvo kako bismo se u tim nazorima lakše snašli.

Zašto ste pojavu mladih slikara odlučili prispodobiti tradicionalnom terminu realizma? Jeste li razmišljali da tu pojavu nazovete nekom drugom, inovativnijom sintagmom?

Naravno da je tu riječ o kustoskom konstruktu. Kao što su konstrukti i renesansa, gotika, ljevica, desnica, ponedjeljak, utorak, proljeće, dionice, autorska prava, brojevi, nacija... To su samo riječi koje nam pomažu da se snađemo u svijetu. Realizam je zajednički nazivnik slikarstva koje je predstavljeno na izložbi, a koje je prisutno u jako puno mladih umjetnika, što je očito, a moguće razloge naveo sam u prethodnom odgovoru. Svejedno je zovemo li to realizmom, mimezom, utjecajem filma i fotografije ili bilo kojim drugim imenom. Gubimo se u raspravi o praznim riječima dok nam izmiče bit (što me podsjeća na završne rečenice u 'Imenu ruže'). Kakve veze ima to što je pojam već puno puta korišten? Što znači ‘tradicionalan’? Razgovarajmo o tome je li to dobra ili loša umjetnost.

Da li ovim Salonom želite predstaviti određeni sustav vrijednosti za neko buduće vrijeme ili želite podcrtati i dati priznanje određenim umjetnicima koje pratite već neko vrijeme na sceni?

Nadam se da ćemo dobiti puno zanimljivih i raznovrsnih prijava, kao i da će Salon otkriti neka imena koja još nisu tako snažno prisutna. Ne biram ja izlagače, nego peteročlani žiri kojemu članovi imaju vrlo različite estetske stavove. Kao i svake godine bit će tu velika raznolikost, bogatstvo izričaja i postupaka koji će pokazati neke od problema kojima se mladi umjetnici bave. Nadam se također da će se uz zagrebačke prijaviti i mnogi umjetnici iz drugih središta, iz Osijeka, Splita, Rijeke…

Nekoliko dosadašnjih salona ponudilo je primjer kako se ta smotra može misliti na jedan drugačiji način, različit od tradicionalnog poimanja izložbe s nizanjem umjetničkih objekata. Hoćete li se referirati na neki od njih?

Dakako, bit će radionica, tribina, modnih revija, kao i tradicionalni antisalon, u konceptu i organizaciji Stipana Tadića i Vladimira Tatomira, koji će omogućiti izlaganje svim prijavljenima. Volio bih da se tradicija bogatih programa koji već godinama prate Salon mladih i Zagrebački salon nastavi.