Serija 'Maleni irvas' većinu nas je dobrano zašamarala, emotivno iscijedila i povukla za sobom u vrlo mračne zakutke ljudskoga stanja i ponašanja. Priča o nesigurnom, usamljenom i neuspješnom komičaru kojeg opsesivno uhodi žena koju je počastio čajem u krčmi u kojoj radi snimljena je vrlo sugestivno, uznemirujuće i upečatljivo.

A posebno nas je uznemirilo kad smo saznali da je utemeljena na stvarnim događajima.

Autor i glavni glumac u seriji, komičar Richard Gadd seriju je kreirao prema monodrami u kojoj je opisao svoje višegodišnje traumatično iskustvo sa ženom koja ga je uhodila, poslala mu više od 40 tisuća e-mailova, gnjavila i zlostavljala njega i njegove bližnje. A taman kad smo se počeli pitati koji mu je vrag bio da joj sve to dopušta - jer prema onome što nam je ispričao, dosta je dugo bio pasivan u toj situaciji - predstavio nam je Darrena. Darren je u seriji predstavljen kao stariji, uspješan scenarist humoristične serije koju glavni lik obožava, zbog čega mu Darrenova pozornost mnogo znači. Darren ga zato svirepo manipulira, a zatim još brutalnije napastvuje. Ta trauma uvelike oblikuje našeg glavnog junaka i to dovodi do stanja u kojem se, barem u početku, ne odupire Marthi.

I dok nas je dio tu priču shvatio onako kako je Richard Gadd naumio - kao priču o traumi, mentalnoj bolesti, posljedicama nasilja i zlostavljanja, usamljenosti i izoliranosti u vlastitoj muci - jednom dijelu gledatelja to nije bilo dovoljno. Dijelom zbog toga što nisu bili zadovoljni završetkom serije, dijelom zbog želje za karmičkom ili kozmičkom pravdom, počeli su kopati.

Ono što su iskopali jest - stvarna 'Martha'. Richard Gadd namjerno je izmijenio njezin lik i habitus jer, kao što je sam rekao, nije htio izložiti osobu koja je teško mentalno bolesna i nije htio cijelom svijetu otkriti najgore razdoblje u njezinu, nego najgore razdoblje u svojem životu. No očito je nije dovoljno 'zamaglio' ili je opsesija nekih gledatelja za pronalaskom stvarnog pandana Marthe bila prejaka.

Pod pogrešnim i opsesivnim dojmom da su pogledali seriju iz žanra 'stvarni zločini' (true crime), bacili su se u dubinsko pretraživanje društvenih mreža, pronašli 'Marthine' stare tweetove i objave, pročačkali njezine profile i jednostavno je razotkrili punim imenom i prezimenom. Dok je motivacija većine tih armchair detectives vjerojatno bila puka znatiželja, njihovo je razotkrivanje otvorilo vrata onim problematičnijim. Stvarnoj 'Marthi' na virtualnom i stvarnom pragu našli su se pravednički razgnjevljeni fanovi 'Malenog irvasa'.

Da stvar bude gora, isto se isljedništvo ponovilo i s likom silovatelja Darrena, s tim da su ovdje detektivi iz fotelje identificirali pogrešnog čovjeka, glumca i redatelja Seana Foleyja, koji je morao angažirat policiju da bi se obranio, a u njegovu se obranu javio i sam Richard Gadd, oštro negirajući da mu je kolega Foley ikada učinio išta nažao.

Gadd se isto tako oglasio nastojeći obuzdati cijelu hajku. Pokušao je gledateljima objasniti da nije snimo true crime seriju, da poanta nije bila identificiranje stvarnih likova, nego da je tema serije - trauma. No kao i sve drugo na streamingu, internetu, društvenim mrežama, tako i trauma postaje - sadržaj. Content. Nešto čega publici nikada nije dosta. I kada to nešto prestane, publiika traži još, još, još.

Baby Reindeer dosad je možda najbrutalniji i najisljedničkiji primjer, ali slične su se situacije događale i prije. Bez obzira je li neki 'sadržaj', odnosno film ili serija uza se nosila egidu 'snimljeno po stvarnom događaju', 'dokumentarni film', 'svjedočanstvo' ili su gledatelji odnekud čuli da su pojedini likovi ili događaji nadahnuti stvarnošću, detektivi iz fotelje spremno su hvatali miševe i krenuli u virtualno kopanje.

Naveliko se istraživalo što je u priči iz serije 'Inventing Anna' istina, a što priča smišljena za seriju. Čak je i novinarka koja je objavila cijelu priču o high class prevarantici Anni Sorokin, koja je cijelo newyorško visoko društvo uvjerila da je bogata nasljednica, izrazila duboko razočaranje odjecima svoje priče. Htjela je, naime, ispričati nešto o klasi, statusu i identitetu u kapitalizmu, a ispao je senzacionalizam u kojem je javnost žedno tražila koga je točno, kako i gdje Anna prevarila. Svima je bilo jako važno što je u seriji 'Griselda' stvarno, a što izmišljeno radi bolje priče - iako je bolja priča poanta i nitko nije tvrdio da je serija dokumentarna, pri čemu su posebno jeftini bili komentari o zaostajanju izgleda stvarne Griselde za Sofijom Vergarom u seriji.

Površna krvožednost za stvarnim nastavkom fikcijske priče s ekrana ne samo da promašuje poantu uživanja u takvim pričama, sabotira promišljanje o ljudskoj prirodi, koje je generalna poanta bilo koje takve priče i sve što vrijedi u umjetnosti i industriji zabave svodi na jeftini senzacionalizam, nego je to doista opasno. Izlaganje stvarnih pojedinaca koji stoje iza likova opasno je zato što se čista žeđ za informacijama i zabadanjem nosa u nečiju intimu pretvara u brutalan progon, ali i zato što se, kao što je to bio slučaj sa Seanom Foleyjem, vrlo lako može pogriješiti i izložiti pogrešnu osobu.

Naravno, tu je i pitanje odgovornosti autora i distributera takvih 'sadržaja'. Richard Gadd preduboko je zagrebao po vlastitoj utrobi da bi se sumnjalo u njegovu motivaciju i pretpostavilo da se možda svojim ekspozeom u monodrami i seriji htio osvetiti 'Marthi' i 'Darrenu', no je li bio dovoljno oprezan? Je li podcijenio isljedništvo gledatelja i njihovu želju da priču koju je ispričao nastave 'višeplatformski' - u stvarnosti?

Čak i ako prihvatimo da je Gadd bio 'samo' nedovoljno oprezan, vjerujemo li da je to slučaj i kod Netflixa? Nije li tom streaming gigantu bilo zapravo baš super što uz naslov 'Maleni irvas' može zalijepiti da je utemeljen na stvarnom događaju? Nije li možda - ako već ne na zlostavljanje stvarnih ljudi iza likova - barem malo računao na interes publike za tko, što, kada, gdje i zašto iza te uznemirujuće priče? Nije li računao na to da će serija biti popularnija ako se uz nju spomene da je autor to sve doista doživio, nego da se ta informacija izostavila?

Napominjanje da je sve bilo stvarno, ali malo drugačije i da je ovo 'malo drugačije' izmišljeno da bi se zaštitila privatnost aktera očito nije brana, nego poticaj. Jesu li distributeri takvih sadržaja doista sasvim nesvjesni te karakteristike svoje publike? Ili je možda čak i potiču, vjerujući da će im sadržaj tako biti popularniji? Vrijedi razmisliti o tome.

No dok razmišljamo o skrivenim motivima velikih distributera, zgodno je malo razmisliti i o sebi samima. Je li opsesivno istraživanje stvarnih likova iza fikcije koju gledamo na televiziji, internetu ili u kinu doista interes za druga ljudska bića? Potječe li iz empatije ili nečeg drugog? Zadovoljavamo li time svoj osjećaj za istinu i pravdu ili neke prizemnije nagone? Kvalitetna je fikcija obično ovdje zato da bi nas potakla na razmišljanje o ljudskoj prirodi, pa i o sebi samima. Je li opsesivno istraživanje ovoga tipa samo način da to izbjegnemo i (za)bavimo se drugima umjesto sobom? Razmislite o tome.

A u međuvremenu - prestanite tražiti 'stvarne' Marthe i razotkrivati ih. Površno je, glupo, senzacionalistički i - okrutno.