Priče o ambicioznim roditeljima koji su svoju djecu dogurali do vrhunaca uspjeha u sportu ili bilo čemu drugome uvijek su pomalo nelagodne. S jedne strane, naime, stoji velika požrtvovnost, angažman i bavljenje vlastitom djecom u onoj mjeri o kojoj većina roditelja i ne sanja, no s druge strane dosta često stoji i tretiranje vlastite djece kao projekata, a ne kao ljudskih bića, što je, dakako, vrlo problematično. Teško je zato ispričati jednu takvu biografsku i sportsku priču a da ona bude dobro izbalansirana i da po mogućnosti ne odvlači ni na jednu stranu - onu bespogovorne hvale i onu bespogovornog osuđivanja.

Film 'Kralj Richard', koji je režirao Reinaldo Marcus Green i u kojem naslovnu ulogu igra Will Smith pokušao je ostvariti tu ravnotežu. No upravo se u tom skakutanju između Richard-nije-normalan i Richard-je-otac-stoljeća pogubio i postao površna, gotovo nepovezana i bljutava skupina isječaka iz života obitelji Williams, u kojoj svi sudionici izvrsno glume, ali ono što se prikazuje ne pridonosi baš nekoj smislenoj i zanimljivoj priči.

Za one koji možda nisu čuli - film je priča o sportskom usponu tenisačica Venus i Serene Williams, ali još više o njihovu ocu, Richardu Williamsu (Will Smith). Richard je čovjek koji je plan o tome da će Venus i Serena postati vrhunske tenisačice - pismeno sastavio prije nego što su se rodile. Potom je taj plan slijedio što je strože bilo moguće, nije baš dopuštao ničija uplitanja ni savjete i plan mu je, kao što svi znamo po nevjerojatnim uspjesima njegovih kćeri - fakat i uspio. Richard nije jedini takav roditelj u povijesti sporta ili show businessa, svi znamo još barem jednog takvog, a imamo čak i domaćih primjera.

Film počinje dobro. Prikazuje nam Richarda kao čovjeka koji definitivno nije sasvim normalan, koji obilazi teniske trenere i manično im objašnjava svoj plan te uglavnom nailazi na nerazumijevanje, dijelom zbog rasizma u superbjelačkom, skupom sportu kao što je tenis, ali još većim dijelom zbog toga što se njegov plan jednostavno čini sulud. Kada i uspije angažirati teniske trenere, Richard se i dalje upliće, nevjerojatan je control freak u svemu što se tiče obiteljskog života, posebice kada je riječ o budućnosti njegove djece i iako je jasno da je dobronamjeran i da voli svoju djecu, ipak je sve to pomalo previše.

Film nam u početku i daje naznake toga zašto je Richard takav. Inteligentan i ambiciozan po prirodi, nikada u životu nije dobio priliku biti više od onoga čime ga je odredila okolina. Radi kao noćni čuvar u losanđeleskj četvrti Compton, gdje i živi, pokušava biti uzorni građanin, ali osim što su mu mogućnosti skučene zahvaljujući američkoj rasnoj getoizaciji i sistemskom rasizmu, jako se loše uklapa i u 'svoju' zajednicu. Preko nekoliko puta izvlači deblji kraj u sukobima s kvartovskim gangsterima (njegove kćeri majku obavještavaju: 'Tata je OPET dobio batine'.), a susjedi njegovu ambiciju tumače kao zlostavljanje djece pa ga čak i prijavljuju socijalnoj službi kao nepodobnog roditelja.

No iako je Richardova motivacija u tom smislu dobro prikazana, ona ne samo da nije dobro razrađena, nego je odmah na početku filma postavljena kao aksiom koji se više ne propituje. Mnogo je trenutaka u filmu u kojima Richard doista ispada kreten, kako profesionalno, tako i privatno, ali svaki put kada se to dogodi, autori nekako pronađu načina da ga opravdaju, da ga učine simpatičnim ili barem čovjekom s kojim možemo i želimo suosjećati. Ispada, naime, da je Richardova motivacija - da svojoj djeci pruži bolji život nego što ga je sam proživio - bjanko opravdanje za apsolutno sve, a to se vidi i po dramskim sukobima u filmu, koji postoje samo s bjelačkim šupcima koji ga ne shvaćaju ozbiljno uglavnom zato što je crnac te s generičkim hejterima koji ga mrze samo zato što su njegova djeca u sportu bolja od njihove. U obitelji Richard ne doživljava nikakvu ozbiljniju konfrontaciju, osim koji put od vlastite žene i majke njegovo petoro djece, a i ta konfrontacija je ozbiljna i otvorena samo u jednoj jedinoj situaciji. Ovo je, dakle, film u kojem se bez ikakve sumnje slavi Richarda, što vjerojatno i nije čudno jer su Venus i Serena Williams među producenticama.

No kad je već tako kako je, čovjek bi onda od 140 minuta, koliko traje film, očekivao da će barem biti neke zanimljive, uzbudljive sportske priče jer ipak je riječ o sportskoj drami. No tkogod je takvo što očekivao, pogotovo oni među nama koji su barem malo pratili istinski uzbudljiv sportski put Venus i Serene Williams - ostat će kratkih rukava. Sportski prizori i sportske drame ovdje su na razini bilo kojeg drugog filma u kojem junaci između ostalog igraju i tenis, a specifičnosti Venusina i Serenina sportskog puta toliko su nevidljive da čak ne uspijevamo saznati koji je to točno bio Richardov plan zahvaljujući kojemu su ostvarile takve sjajne uspjehe.

U redu, film se zove 'Kralj Richard', a ne 'Sportski život Venus i Serene' pa se prigovor iz prethodnog odlomka može razbiti čak i jednim amaterskim bekhendom, ali ni priča o Richardu nije baš mnogo razrađenija. Svodi se na poprilično površan i međusobno jedva povezan skup isječaka iz Richardova obiteljskog života, iz kojih, nakon početne karakterizacije u prvih desetak minuta filma, više ne saznajemo ništa novo, dublje, slojevitije ni preciznije o Richardu. Samo je riječ o zbirci štikleca iz rubrike 'Richard se borio protiv svijeta, svijet ga je izranjavao, ali Richard je pobijedio jer je oduvijek bio u pravu'. A to sigurno nije baš uvijek bilo tako.

Dosta se priča o tome da bi Will Smith za ulogu Richarda Williamsa mogao dobiti Oscara i jasno mi je zašto se to priča. Smith je, naime, doista iz materijala koji mu je bio na raspolaganju izvukao najviše što je mogao. U onim dijelovima gdje mu se daje prostora da dramski razvije svoju ulogu - a to je uglavnom na početku filma i pred njegov kraj, gdje se nalazi većina onih gore spomenutih štikleca, ali je riječ o štiklecima u kojima se dopušta i prikaz Richardove ranjivosti, straha, nesigurnosti, pa i ozbiljnih mana koje nije moguće ničim opravdati. Will Smith u tome briljira, a odlična je i Aunjanue Ellis kao Richardova supruga Brandy. No uza svu njihovu glumačku vještinu i predanost, tih nekoliko scena u kojima briljiraju jednostavno nije dovoljno da bi se ovaj 140-minutni film prozvao dobrim.

Priče o očevima i majkama koje su cijeli život posvetili sportskim ili nekim drugim uspjesima svoje djece vrlo su kompleksne. Ovaj je film svjestan toga, ali se istodobno strašno boji da ne bi netko iz kina izašao makar i s najmanjim zrncem negativnog stava prema Richardu. Zbog toga stalno vrluda na površini i iznad svega što je mogao biti, bira površnu dopadljivost.