Film 'Janje' poprilično me podsjeća na hrvatske filmove. Pritom odmah moram otkloniti sve one predrasude o hrvatskim filmovima koji 'ništa ne valjaju', a koje najčešće izgovaraju oni koji su zadnji hrvatski film pogledali sredinom devedesetih. Ima, naravno, i dalje groznih hrvatskih filmova, ali 'Janje' me podsjeća na one dobre. Po mojem mišljenju, naime, postoje samo dvije vrste DOBRIH hrvatskih filmova. Mi nemamo dobrih krimića, romantičnih komedija, horora, pustolovnih filmova ni SF-a. Iz nekog razloga za to nema para ni interesa s autorske strane. Dobri hrvatski filmovi ili su socijalne drame ili artsy-fartsy-indie 'šutljivci'. To su oni filmovi koji su totalno bremeniti značenjem, svaka scena traje minimalno 15 minuta, ima puno znakovitih pogleda, ali dijaloga ima tri stranice na 120 minuta. Dobri su, kvalitetni, uspijevaju čak i štošta reći u te tri riječi dijaloga na deset scena, ali koji put kad izađeš iz dvorane nakon što si odgledao takav jedan domaći film (u društvu još troje ljudi koji su došli u kino), umoran si i pitaš se zašto, pobogu, nitko u Hrvatskoj ne želi snimiti 'Notting Hill' ili 'Knives Out' pa da se svi malo odmorimo.

E, 'Janje' je upravo takav film - meditativni indie šutljivac nalik takvim hrvatskima. Samo što je lošiji. Ne kažem da je LOŠ, samo da u toj kategoriji ne doseže kvalitetu sličnih hrvatskih artsy šutljivaca, osim možda u jednom elementu - vizualnom, gdje se u prikazu maglovitih krajolika islandske zabiti i u nevjerojatnom radu sa životinjama vidi utjecaj Bele Tarra, koji je i jedan od producenata filma. No što se svega ostalog tiče, 'Janje' je unatoč zanimljivoj premisi podosta plošan i ne osobito dubok film, što kod takve vrste 'šutljivca' nije baš zanemariv problem.

Inače, film govori o bračnom paru koji živi na farmi usred islandske pustopoljine. Imaju ovce, imaju zemlju, imaju traktor, imaju terenac, imaju jedno drugo, ali nekako taj život u kojem su otfikarili tekovine suvremene civilizacije i vratili se prirodi nije baš sretan. Gledamo ih kako rade na svojoj farmi, žive u svojoj kući, ali rijetko razgovaraju, čak se i rijetko jedno drugome nasmiješe. No onda se, u sezoni janjadi, kada ovce svaki čas 'izbacuju' po jedno janje, jedne noći rodi sasvim neobično janje. Da je neobično, vidimo po njihovim pogledima kada ga izvuku iz ovce, ali još jedan dulji dio u filmu ne shvaćam što je to točno toliko neobično na janjetu jer ga oni zamataju u dekicu pa vidimo samo janjeću glavicu. Neobična je, međutim, njihova reakcija. Umjesto da janje ostave s ovcom, oni ga odnose k sebi u kuću, poliježu ga u dječji krevetić, hrane ga na dudicu i raznježenih te napokon nasmiješenih lica skrbe o njemu kao da je njihovo dijete. Tužna ovca koja je rodila janje iz očaja se otrgne iz tora i danima im mekeće pod prozorom. To loše završava.

Neću vam spojlati i reći u čemu je točno fora s janjetom, a neću vam ni dalje prepričavati što se događa u filmu. No gledatelj dovoljno brzo shvaća u čemu je fora - i o kakvom je janjetu riječ, a i zašto su mlada gospođa i gospodin toliko spremni prihvatiti janje kao svoje dijete i zašto ga (zapravo nju) nazivaju Ada. Do kraja filma bit će kristalno jasna i poruka - priroda ti ne pripada, ne možeš je prilagoditi sebi, ne možeš u nju doći liječiti svoje frustracije civilizacijom i tuge svojim gubicima, a onda je pokušati kontrolirati. Ako to učiniš, priroda će ti zveknut' šamar. I to bez imalo milosti. 

Cijela ta priča, međutim, nekako je previše jednoslojna, linearna i plošna. Poruku bi, iz onoga što je prikazano, dešifriralo i malo pametnije vrtićko dijete, što je možda i prikladno jer je 'Janje' zapravo moderna verzija folklorne bajke iz nordijskih pustopoljina. No u načinu na koji je prezentirana gubi se jako pune bilo kakve moguće 'oštrice', provokativnosti pa čak i horora, koji film nosi kao jednu od svojih žanrovskih odrednica. Nema tu baš nekog posebnog horora, iako film ipak nije za djecu. Jedino što me u filmu fasciniralo jest rad sa životinjama - ovce, pas, mačka i ostala bića snimljeni su kao da su i sami glumci i kao da su u određenim scenama učinili upravo ono što se od njih tražilo da bi se ispričala priča. Na tome svaka čast. 

No inače, film nije neko remek-djelo, ali se može pogledati sa zanimanjem. Noomi Rapace i Hilmir Snær Guðnason dobro su se snašli kao Maria i Ingvar, bračni par o kojemu film govori, pravi heroj filma definitivno je direktor fotografije Eli Arenson, a i redatelj Valdimar Jóhannsson dobro je odradio svoj dio posla, pogotovo sa životinjama. Film inače možete 17. studenog pogledati i na Zagreb film festivalu.