Za sve one koji su od djetinjstva ili mladosti ljubitelji epskog romana (ili epskih romana) Franka Herberta, nova ekranizacija 'Dine' vjerojatno je intrigantna interpretacija te komplicirane i zahtjevne priče. Za nas ostale to je prva podnošljiva ekranizacija, ali i samo još jedan teatralno ratnički spektakl o tlačiteljima i potlačenima, tiranima i plemenitim vladarima, odabranim spasiteljima i pomalo napornim mitologijama.
'Dina' Franka Herberta još je tamo od kraja šezdesetih jedan od onih SF (spekulativna fikcija, molit ću lijepo) kultnih klasika na koje je 'brijala' određena supkultura mladih (pretežno muškaraca), baš kao što je u fantasy žanru 'Gospodar prstenova'. Nakićena bogatom mitologijom, carstvom, plemićim kućama, ratništvom, alegorijama o ekološkom samouništenju i izrabljivanju, imperijalizmu i snazi potlačenih desetljećima je opsjedala fanove, a tu i tamo uspijevala malo zaintrigirati i one druge među nama, koji su iz cijele priče o 'Dini' uspijevali zapamtiti samo tri stvari - crva, začin i plave oči domorodaca.
vezane vijesti
Problem s 'Dinom' u popularnoj kulturi taj je što je bije glas da ju je gotovo nemoguće ekranizirati. Dosadašnji pokušaji ekranizacije, na čelu s onim Davida Lyncha iz 1984. i onim Johna Harrisa iz 2000. uglavnom su uspijevali samo razljutiti obožavatelje romana, a zbuniti sve ostale pa se legenda o 'Dini' uglavnom i dalje s puno više oduševljenja prenosila čitanjem ili prepričavanjem.
E, ali onda je došao Dennis Villeneuve, kanadski redatelj koji je do uspjeha doletio zato što mu jako dobro ide režiranje filmova koji su istodobno alternativno-čudački i spektakularno-SF-ovski, pa iako njegova interpretacija Blade Runnera i nije bila neko remek-djelo, odlučio se okušati u interpretaciji baš ovog, za ekranizaciju navodno nemogućeg romana.
Prema onome što je izniklo iz te njegove odluke, a što je odnedavno i kod nas u kinima - zapravo mu je dosta dobro uspjelo! Pritom valja imati na umu da ovo ne pišem iz pozicije obožavatelja romana ni cijelog univerzuma 'Dine', nego iz pozicije osobe kojoj je, nakon ove ekranizacije prvi put jasno o čemu se ovdje radi. Villeneuve je, naime, pri stvaranju ovog filma odlučio zauzeti upravo takav pristup - zaobići, skratiti, pojednostavniti sve ukrase, čipke, dodatke i digresije te se pozabaviti onim najvažnijim, što je na kraju rezultiralo najkoherentnijim prikazom (prvog dijela) priče koji je u ekranizacijama 'Dine' dosad ostvaren.
E, sad, koliko će vam se to svidjeti - to ovisi o mnogo faktora. Kao prvo, ovisi o tome jeste li dugogodišnji fan 'Dine' u književnom obliku i što vam je točno u tom romanu posebno priraslo srcu. Ako je to neki od aspekata koje je Villeneuve odlučio srezati radi koherencije i boljeg prijenosa poante, vjerujem da ste već na redditu ili sličnoj platformi svoju indignaciju raspravili s istomišljenicima. Ako ste pak jedan od nas, običnih smrtnika, koji ili nismo nikada čitali roman ili jesmo, ali nam on nije Biblija, onda je pitanje koliko su vam srcu mile priče takvoga tipa.
'Dina' je, naime, priča o jednoj plemenitaškoj obitelji iz jednog carstva u dalekoj galaksiji i budućnosti, koja obitelj dobiva u amanet jedan planet s kojeg carstvo ubire takozvani 'začin', tvar koja je carstvu potrebna za međuzvjezdana putovanja. Donedavno je tim planetom gospodarila jedna druga plemićka kuća iz carstva, ali ta je bila zločesta i surovo je tlačila lokalno stanovništvo - produhovljene i zanimljive stanovnike pustinje s plavim očima. Sada, kad je ova bolja i plemenitija plemenitaška familija počela vladati planetom, sve će, kao, biti bolje, ali brus. Em ona prijašnja familija baš lako ne podnosi što joj se oduzeo krasan izvor zarade i moći, em su motivi iz kojih je car promijenio vlast nad planetom i više nego upitni, em u novoj obitelji postoji nasljednik koji ima neku tajnu duhovnu vezu s lokalnim stanovništvom.
Tu sad nastaje generalni pičvajz, ratovi, spletke, nasilje, nepovjerenje, a sve je to usput začinjeno vizijama i mistikom mladog nasljednika, kojeg Timothée Chalamet glumi ko mladog Lorda Byrona sa specijalnim efektima i moćima. Ima tu i puno drugih poznatih i fora glumaca, kao što je, recimo, Zendaya kao mlada žena iz nasljednikovih vizija ili, primjerice, Josh Brolin, kao glavni ratnik i nasljednikov trener, a najveća je guba, dakako, glavni zlikovac, kojeg Stellan Skarsgård više-manje glumi kao Marlona Branda u 'Apokalipsi'.
Villeneuve je, kao i uvijek, majstor vizualac pa se u filmu može uživati u svakojakim vizualnim spektaklima, od nepreglednih krajolika pustinjskih dina i irski zelenih groblja predaka Atreidesa pa do čudnovatih helikoptera koji izgledaju kao vilinski konjici u letu nad onim nepreglednim dinama. Sve je to, za one koji vole da im otpadaju uši, začinjeno bombastičnom glazbenom podlogom Hansa Zimmera, pa i povremenim ubacivanjem nelagodne varijante guturalnog pjevanja prilikom inicijacije vojnika neprijateljske armije.
Za one koji vole taj đir, film će, dakle, biti poslastica i uzbudljiv podražaj za sva čula, an što se ideja i alegorija tiče, za moj je ukus suviše patetičan i nabrijan na etiku ratnika i plemenitih vladara pa malo vuče na priču o 'velikom bijelom spasitelju', Lawrenceu od Arabije i sav taj džez. Duhovnost i ekologija nekome će možda biti zanimljive, ali čak se i meni, koja nisam baš najbolje upućena u roman, čini da je to u filmu razvodnjeno na dosta površnu new agersku spiku i da nema nikave naročite druge funkcije osim estetske.
No unatoč tim elementima, koji se, s obzirom na cijelu mitologiju 'Dine', nisu mogli izbjeći, ovo je film koji mogu s guštom pogledati i oni koji nemaju pojma o 'Dini' i cijelom kultu, a dio svojih potreba za vizualizacijom onoga što obožavaju već desetljećima mogu zadovoljiti i fanovi. Odlazak u kino u ovom slučaju nije gubitak vremena.
