U filmskom - zapravo, ne samo u filmskom, nego i općenito u (pop) kulturnom svijetu - ideja o biću koje je dizajnirano, kreirano, proizvedeno i prilagođeno baš našim preferencijama, idealima i željama, najčešće je bila muška fantazija. Od 'Vrlog novog svijeta', preko 'Stepfordskih supruga' i takozvanih 'plastifuksa' iz stripova o Bernardu Panasonicu, pa sve do 'Ex Machine' Alexa Garlanda - priča o tome kako čovječanstvo dobiva savršene primjerke drugog bića za sparivanje uglavnom je bila pričana iz perspektive muške čežnje za partnericom koja će im u svemu ugađati, pa pritom još biti i ono što je muškima uglavnom najvažnije - prekrasna lica i tijela. Naravno, svaka bi se takva priča onda pretvarala u horor, odnosno, već bi na neki način pokazala da je to opasno po muškarce jer, kvragu, kakve bi žene, pa makar i savršene, uopće mogle biti. Iako to u mnogim od tih priča to vjerojatno i nije bila namjera, uvijek bi na kraju ispalo da kad dobiješ fakat savršenu ženu, onda će ona uskoro postati jednako pametna, možda i pametnija od tebe, a onda će te pokušati ubiti, zauzeti tvoje mjesto i generalno, više neće trpit tvoje gluposti jer zapravo, svi mi znamo da je to zahtijevanje savršenstva nevjerojatno bezumna fantazija koja ti se mora obiti o glavu. Ne mogu reći da u tome ne vidim dio istine.

No njemački film koji je ove godine predložen na razmatranje za Oscara, 'Muškarac iz snova' Marije Schrader tu je cijelu storiju okrenuo u žensku perspektivu. Ne mogu reći da je to sad baš vrhunac originalnosti jer je među svim silnim pričama o savršenom partneru iz prvog odlomka bilo i onih koji su govorili o robotima ili androidima koji su namijenjeni ženama, ali 'Muškarac iz snova' priči je pristupio iz jednog drugog kuta i donio drugačiju priču. Ta priča, za razliku od onih 'muških', u kojima se savršeno stvorenje pretvara u krvoločnu zvijer koja će ti odgrist glavu zato što zbog tebe mora biti savršena, zato što ti nisi savršen ili već zbog nekog petog razloga iz kojeg se muškarci obično boje žena - uopće se ne bavi tim aspektom. Bavi se ljubavlju, privlačnošću, međuljudskim odnosima, boli, zajedništvom i, što je najvažnije - samoćom i čežnjom.

Priča ide otprilike ovako. Znanstvenica Alma (fantastična Maren Eggert, koja je za ulogu i nagrađena na Berlinaleu) zbog financiranja svojeg istraživačkog projekta pristaje postati jedna od beta-testerica androida čiji je algoritam programiran tako da odgovara njezinim preferencijama u odabiru ljubavnog partera te se prilagođava njezinim potrebama, ponašanju, navikama i željama. Organizacija koja proizvodi takve androide na tri tjedna joj predaje Toma (Dan Stevens, domaćoj publici najpoznatiji iz serije 'Legija' i filma 'Eurovision Song Contest: The Story of Fire Saga). Tom je zgodan, pametan, odlično pleše rumbu, citira Rilkea ko vel'ki, programiran je kao Englez koji je na studijskom boravku u Njemačkoj (čime je vjerojatno pokriven Stevensov britanski naglasak u inače impresivno tečnom njemačkom) i spreman je udovoljiti svakoj Alminoj želji, čak i unaprijed predvidjeti sve njegove potrebe.

Alma je, međutim, intelektualka koja je posve posvećena svojem znanstvenom radu, navikla je na samoću, ima previše godina (slobodna procjena: 40-45) da bi pušila fore o romantici iz ženskih časopisa i rom-comova, a, kako ćemo saznati, obilježena boli iz prošle ljubavne veze. Ne samo da je od početka sumnjičava prema Tomu, nego joj ne pada ni na kraj pameti iskušati njegove ljubavničke i partnerske potencijale. Uzela ga je kući samo zato da bi dobila lovu za svoj istraživački projekt od organizacije koja je proizvela i testira Toma.

I fakat, Tomovi prvi pokušaji 'zavođenja' Alme totalno su prvoloptaški i seljački. Spravlja joj kupku s ružinim laticama i upaljenim svijećama, kuha obilan doručak, čisti cijeli stan i općenito, ponaša se kao da je pročitao deset članaka s naslovom 'Kako je učiniti sretnom' iz ženskih časopisa, a ne kao netko tko bi doista poznavao svoju partnericu. Generičku prirodu svojih nastojanja čak i potvrđuje izjavom: 'Ali 93 % njemačkih žena sanja o ovome!' - 'Čik pogodi kojem postotku ja pripadam', odgovara mu Alma.

No Tom ipak nije obična nakupina šarafa i čipova nakrcana podacima statističkog zavoda, što će se pokazati već za prvih nekoliko dana boravka s Almom. On doista ima algoritam koji uči, upoznaje Almu i njegovo ponašanje postaje sve sličnije onome ljudskoga bića. Alma se odjednom nalazi u situaciji u kojoj joj se teško ne otvoriti. Pa ipak, stvari nisu onako jednostavne kao što bi vjerojatno bile da je riječ o tipičnoj američkoj romantičnoj komediji s istom temom i sličnom radnjom - ne, Alma ne pada kao pokošena ljubavlju prema Tomu i ne, ne uviđa da je najvažnija ljubav, pa makar bila i prema malo ljepše počešljanom usisavaču.

Umjesto toga, film nas provodi kroz nekoliko situacija zbog kojih dobivamo dublji uvid u Almino emotivno stanje, u njezine strasti i posvećenosti, u njezine boli i neprežaljene tuge iz prošlosti, u njezin odnos sa sestrom i ocem koji živi sam te sve više podliježe demenciji, u to koliko njezin karakter čini sve to, a koliko njezina visoka intelektualnost i obrazovanje.

Pred sam kraj film možda previše odlazi u izravno popovanje i doslovno diktiranje jednog dijela poante. Alma u voiceoveru, pišući izvješće beta-testerice, objašnjava da idealni partner dizajniran po potrebama 'korisnika' JEST bolji nego stvaran partner, koji nikada neće biti idealan, nego će uvijek izazivati neke sukobe i neslaganja i boli. No, nastavlja Alma, idealan partner od ljudi može učiniti samo ovisnike o instant-zadovoljstvu koji više ne bi bili sposobni za normalnu ljudsku interakciju. Već kada zakolutamo očima zbog toga što nam autori tako bukvalno nabijaju na nos ono što su htjeli reći, slijedi još malo filma koji će se povezati s onim događajima u kojima smo i mi i Tom dublje zaronili u Almin svijet.

'Muškarac iz snova' zapravo je film o čežnji i usamljenosti, o onome što sanjamo i onome čega se bojimo. Naizgled lagan, na trenutke čak duhovit, postavlja vrlo teška pitanja o tome što zapravo znači partnerstvo, ljubav, veza, bliskost. Pokazuje nam i, kroz nekoliko kratkih epizoda, što doista znači ostati sam do kraja života, ali to da su stvarnost i ono što oblikuju naše čežnje ne samo dvije potpuno različite stvari, nego da ih je čak nemoguće prenijeti iz jednog svijeta u drugi. Almin muškarac iz snova, za razliku od svih onih 'idealnih žena' iz muških filmskih fantazija, neće postati krvolok koji će je stajati glave, ali će joj postaviti pitanja o tome što doista želi i što doista osjeća. Poprilično velika razlika uzme li se u obzir da je u klasičnoj priči tek promijenjeni spolovi glavnih likova.