Kada smo se zadnji put družili sa Sheilom i Joelom Hammondom - bračnim parom agenata za nekretnine iz kalifornijskog gradića Santa Clarita - život im je taman krenuo u vrlo lošem pravcu. Zaražena srpskim virusom zbog kojeg je postala zombi, Sheila je postajala sve agresivnija i teško je kontrolirala svoje stanje pa je zamolila kćerku da je zaključa u podrum, a Joel je, pokušavajući od bake ravnatelja Novaka dobiti žuč rođene Srpkinje, koja je ključni sastojak protuotrova za Sheilino stanje - završio u psihijatrijskoj bolnici.

Tako je, naime, završila prva sezona Netflixove serije 'Santa Clarita Diet'. Ako je niste gledali, a zbog sažetka iz prethodnog odlomka niste zaključili: 'Ovo je nešto najluđe što sam dosad čuo', vjerojatno ste sretnik koji je naišao i na čudnije serije, ali ovdje, na planetu Zemlji, odnedavno na Netflixu imamo priliku gledati drugu sezonu ovog vrhunskog čudaštva.

Pritom želim posebno napomenuti da kada u prethodnoj rečenici kažem 'vrhunskog', onda ta riječ opisuje 'čudaštvo', ali ne nužno i seriju 'Santa Clarita Diet'. 'Santa Clarita Diet' odlična je, superzabavna serija, ali ne bih je baš nazvala vrhunskom, i to njezina druga sezona i potvrđuje.

Autor ove serije, Victor Fresco u drugoj sezoni ove serije, naime, ostaje vjeran svojem naumu iz prve sezone da čitavu televizijsku zombi-groznicu okrene naglavačke, naruga joj se i našali s njome, no iako u tome uspijeva, pa čak i cijelu tu priču rasplamsava, kao da s previše dodatnih ideja vrluda u različitim smjerovima, ne znajući točno kojoj bi se struji čudaštva priklonio i što zapravo želi ispričati.

U prvoj je sezoni sve više-manje bilo jasno. Bračni par iz američke suburbije u srednjoj dobi prolazi kroz vrlo ozbiljnu krizu zato što je žena doživjela neočekivanu transformaciju koja od nje čini krvožednu ubojicu. Jest, u podtekstu se nazire pomalo mizogina ideja parodiranja klimakterija, ali s obzirom na pretjeranost cijele priče, lako ju je zanemariti te se prikloniti i dodatnim tumačenjima.

U drugoj, pak, sezoni, niču i novi elementi, koji, naravno, moraju nicati da bi se serija i dalje razvijala, ali malo je teško pohvatati koje bi bile barem dvije ili tri glavne linije najvažnije za priču. Svačega tu ima - i novih zombija, i novih moralnih dvojbi oko ubijanja negativaca radi hrane, i priče o obiteljskoj odanosti, i neumrlih, ali zato vrlo blebetavih glava bivših žrtava... I dobro je to, dobre su i neke dramske priče koje se odvijaju u pozadini ove suludo smiješne krvave bajke, ali malo je previše vrludanja i kao da se suviše vremena troši na postavljanje preduvjeta za neku usiljenu šalu negoli što se vodi računa o samoj priči. A iako ovo JEST humoristična serija u smislu da je smiješna, po strukturi je dramska i priča mora nekamo voditi, što je s ovoliko rukavaca i trošenja energije na vrludanje pomalo razvodnjeno.

No sve to uopće ne znači da serija nije čisti gušt za gledanje i odlična zabava - možda ne za cijelu obitelj, ali definitivno za onaj dio obitelji koji je punoljetan i dobroga želuca. Do kraja sezone čak se nekako i iskristaliziraju neki glavni motivi, izdvaja se i jedan novi prijateljski odnos između Joela i... eh, sada to ne smijem napisati jer bi bilo suviše spoilerasto, ali kako god bilo, temelji za treću sezonu ipak su postavljeni. Nadajmo se samo da će biti nešto fokusiranija, više nalik prvoj i barem jednako čudna kao i dosad. Uostalom, to nagovještavaju i riječi izgovorene u zadnjoj epizodi: This is getting weird.