U sklopu ciklusa 'Zimske priče', koji će se do 4. siječnja održavati na progamu kina Kinoteka, bit će prikazan kultni australski film 'Buđenje u strahu'
Film ‘Buđenje u strahu’ snimljen je 1971. godine prema romanu Kennetha Cooka, a riječ je o psihološkom trileru redatelja Teda Kotcheffa (‘Rambo’) koji je bio posve zaboravljen, a moguće da bi bio i izgubljen da montažer filma, Tony Buckley, nije odlučio 1996. godine potražiti kopiju filma. Tražio je osam godina. Na kraju ju je našao, označenu sa: ‘za uništiti’. Zahvaljujući njemu ovaj fascinantan film, doduše prepun nasilja, revaloriziran je, prikazan 2009. godine na festival u Cannesu i danas se smatra jednim od najvažnijih australskih filmova svih vremena.
Protagonist je John Grant koji radi kao osnovnoškolski učitelj u australskoj divljini, miljama daleko od civilizacije. Vraćajući se u Sydney za božićne praznike, Grantov vlak staje u rudarski gradić Bundanyabba, čiji stanovnici sudjeluju u neobičnoj igri na sreću. Grant se iz znatiželje uključuje, a ohrabren početnim dobicima, odluči založiti svu svoju ušteđevinu. Nakon što izgubi sav novac, prisiljen je zadržati se u Bundanyabbi, prepušten na milost njegovim ekscentričnim stanovnicima.
Kultura alkoholizma, kockanja i nasilja, sukob urbanog i ruralnog mentaliteta, 'nas' i 'njih', poimanje muškosti, samo su neke od tema koje Kanađanin Kotcheff problematizira u ovom filmu koji je nakon premijere komercijalno potpuno podbacio, a danas se smatra jednako svježim i aktualnim kao i u vrijeme kad je nastao.
Anegdota koje se prisjeća redatelj je da kad je glumcu Chipsu Raffertyju 'podvalio' bezalkoholno pivo, ovaj se pobunio i zahtijevao pravo. S obzirom da se pije u skoro svakoj sceni redatelj je procijenio da će samo Raffertyju trebati oko 15 litara piva dnevno. 'Ti brini za režiju, Ted, a ja ću brinuti za piće.' odgovorio mu je Rafferty, na kojemu se nikada nije vidjelo koliko je popio i nikada nije zaboravio nijednu repliku, kaže Kotcheff.
Unatoč uvjerljivoj, mučnoj atmosferi i scenama nasilja, što psihološkog, što seksualnog, a što fizičkog, neupečatljivija, ali stravično krvava scena u filmu (nakon koje se zbilja teško spava) je scena pokolja klokana, nakon koje se mijena i osobnost glavnog junaka Johna.
Kotcheff koji je vegan i smatra da nijedna životinja ne bi trebala stradati zbog snimanja (u ono vrijeme nije bilo današnjih specijalnih efekata), bio je u problemu kako snimiti ključnu scenu filma, pa se domislio da grupi lovaca na klokane kaže kako snima dokumentarni film. Rekao im je da rade svoj posao i prave se da ga nema. 'Počeli smo u 8 sati i bilo je strašno. Bilo ih je 16. Pucali su u klokane, oderali im kožu i odsjecali glave. Bio sam gore, pored kamere, na stražnjem dijelu kamiona, pored reflektora. Odjednom se čuo udarac pored mene. Moj se producent onesvijestio. Bio je toliko užasnut da se samo srušio.’ prisjetio se radatelj.
Bio je to ključni film australske filmske renesanse 1970-ih. Kotcheff je jednom prilikom objasnio da je želio prikazati 'ono što sam osjetio i vidio - vrućinu, znoj, prašinu, muhe'. 'Rekao sam scenografu i kostimografkinji da ne želim vidjeti hladne boje. Ne želim vidjeti plavu ili zelenu boju. Sve što želim su crvena, žuta, narančasta, bordo i smeđa. Sve tople boje. Na kostimima, sceni, svemu. Želio sam da ljudi gledaju film i nesvjesno se znoje.' zaključio je.
Film za koji je Martin Scorsese izjavio da ga je ‘ostavio bez teksta’, a Nick Cave proglasio ‘najboljim i najstrašnijim filmom ikad snimljenom u Australiji’ danas se drži za jedan od ključnih predstavnika novog vala australske kinematografije, a zbog beskompromisnog načina na koji secira granice muškosti, morala i civilizacije uspoređivan je s filmovima kao što su 'Psi od slame' (1971), 'Paklena naranča' (1971) i 'Oslobađanje' (1972). U kinu Kinoteka prikazat će se njegova restaurirana, integralna verzija, a na rasporedu je u petak, 3. siječnja u 20 sati.
Preostala dva filma na programu ciklusa Zimske priče su ‘Tangerine’ Seana Bakera (‘Projekt Florida’) koji je cijeli snimljen mobitelom, a smješten je u svijet transrodnih seksualnih radnica otkrivajući drugo, mračno i siromašno lice Hollywooda. Zimske priče završavaju filmom ‘Sretan Božić, gospodine Lawrence’ (1983), hitom iz 80-ih Nagise Oshime, u kojem su svoje glumačke snage odmjerili dva velika glazbenika: David Bowie i Ryuichi Sakamoto.