Leonida Kovač priredila je u svojoj karijeri nekoliko značajnih hrvatskih i međunarodnih izložaba, a bila je i izbornica i kustosica hrvatskog paviljona na Biennalu u Sao Paolu te na Biennalu u Veneciji. Od 2006. predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Objavila je nekoliko knjiga, a između ostalih, 2001. i knjigu 'Edita Schubert' u izdanju naklade Horetzky.

Retrospektiva Virovitičanke Edite Schubert koja je još od ranih 70-ih izlagala na brojnim samostalnim izložbama te se 1982. predstavila i na venecijanskom i sydneyskom Bijenalu, otvara se u četvrtak, 24. rujna i može se pogledati do 15. studenog. Na njoj će biti pokazani radovi iz svih njezinih faza, a neke će javnost vidjeti prvi put.

Edita Schubert često je nazivana prvom damom hrvatske avangarde i najsvestranijom hrvatskom suvremenom umjetnicom. Kakvo je njezino mjesto i značaj u hrvatskoj umjetnosti?

Radovi Edite Schubert, od pojave na umjetničkoj sceni 1970-ih godina, do prerane smrti 2001. bili su nezaobilazni u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti. Njezino djelo, sagledano u cjelini, nedvojbeno se ubraja među najznačajnije pojave u hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća. Štoviše, svaki pojedini rad u trenutku nastanka bio je iznimno inovativan, a time i relevantan u odnosu na zbivanja na internacionalnoj sceni.

Koja vam je bila ideja vodilja u koncipiranju retrospektive Edite Schubert s obzirom na to da se njezina umjetnost kreće na rubu između slikarstva, skulpture i instalacije? Što će publika vidjeti, koliko će radova biti izloženo i jeste li neku fazu ili rad posebno istaknuli?

Edita Schubert za svaku izložbu radila je novo istraživanje, eksperimentirala tehnologijom izvedbe i time propitivala samo značenje pojma medija. Stoga se na prvi pogled čini da se djela iz pojedinih faza njezinog umjetničkog djelovanja bitno razlikuju. Međutim, kada se sagledaju u cjelini, a ovo je njezina prva retrospektivna izložba, očit je kontinuitet u istraživanju i postojanost problema koji su joj bili predmet interesa. I taj njezin permanentni predmet interesa, a to je odnos ljudskog i ne-ljudskog, ili ako hoćemo, čovjeka i prirode te tehnologije, uključujući i tehnologiju prikazivanja, danas se pokazuje više negoli aktualnim, a neka njezina rana djela gotovo vizionarskim.

Na izložbi se nalazi 176 radova iz svih razdoblja njezinog umjetničkog djelovanja; od gvaševa koje je naslikala kao učenica sedmog razreda osnovne škole i u kojima je već tada način poimanja krajolika označila kao predmet vlastitog interesa, do posljednjeg Internet projekta iz 2001. naslovljenog 'Šetnje'. Osim osam radova posuđenih iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, sva izložena djela su iz umjetničine ostavštine.

Jeste li s lakoćom prikupili radove za izložbu s obzirom na to da se većina njezinih radova nalazi u vlasništvu njezine majke i sestara? Kako ste surađivali s njima?

Nasljednice Edite Schubert, majka, gospođa Ana Schubert i sestre Henrieta i Marina Schubert poštovale su umjetničinu želju i dopustile mi pristup građi u svakom trenutku. Ne samo umjetničkim djelima nego i predmetima koji su joj pripadali, štoviše, omogućile su mi uvid i u obiteljsku arhivu. Bivanje s gospođom Anom Schubert, istinskom čuvaricom djela Edite Schubert, jedno je od najljepših iskustava u mojoj profesionalnoj biografiji.

Na izložbi će biti izloženi i brojni radovi iz njezine ostavštine nastali 70-ih i 80-ih godina koji će prvi put biti predstavljeni u javnosti i koji je prikazuju u novom svjetlu. Kako ste došli do tih radova i što oni otkrivaju o umjetnici?

Mnogi od tih radova nastalih tijekom 1970-ih i 1980-ih godina bili su pokazani na njezinim samostalnim izložbama. Radovi izvedeni iz propadajućeg materijala, kako ga umjetnica naziva, od materijala uzetog iz prirode, granja, lišća, stabljika i latica cvijeća te slike velikog formata ribolikog izreza ili nalik kupoli u kojima je platno premazivala bitumenom, te potom na njemu slikala voštanim pastelom, izlagani su 1982. na Bijenalu u Sidneyju i na Bijenalu u Veneciji. Oni neće umjetnicu pokazati u novom svjetlu nego će je eventualno oteti zaboravu. Publiku koja je pratila njezin rad podsjetit će na činjenicu da je opus Edite Schubert veličanstven, a mladim ljudima otkriti iznimnu umjetnicu za koju možda nikada prije nisu čuli, a od koje mogu štošta naučiti.

Posebno su zanimljivi radovi nastali početkom rata u kojima se poigrala bombastičnim naslovima i fotografijama koje prikazuju vojne jedinice, sinoptičke karte, avione... Može li se u tom slučaju govoriti o njezinoj angažiranoj fazi? I koliko se umjetnica, generalno gledano, referirala na društvene fenomene, politiku?

Radovi koje spominjete, nastajali su krajem 1990. i tijekom 1991. te pripadaju fazi u kojoj je klasično slikarsko platno, napeto na slijepi okvir obložila stranicama domaćeg i inozemnog tiska te takvu medijsku podlogu oslikala svojim karakterističnim repetitivnim motivom nalik spojenim tipkama klavijature, a koji je zapravo proizašao iz stilizacije ljudske figure. Umjetnica je, dakle, bila potpuno svjesna biopolitičke moći masovnih medija. Te je radove izložila u Galeriji PM 1991. Međutim, seriju koju je naslovila 'Ratna' i gdje novinske stranice preslikane njezinim karakterističnim uzorkom tematiziraju rat u Hrvatskoj, nije nikada izložila.

Sagledane s dvadesetpetogodišnje distance, te su slike danas fascinantne. Edita Schubert nikada nije radila jednoznačne radove, pa tako nije proizvodila ni ono što se često naziva angažiranom umjetnošću. Njezino je promišljanje življene stvarnosti bilo daleko slojevitije od banalnog jednorazinskog aktivizma. Stoga se danas, kada globalna stvarnost u svakom aspektu nalikuje najcrnjem distopijskom scenariju, promišljanja Edite Schubert o pojmu čovjeka i pojmu prirode pokazuju više negoli angažiranima. Probleme o kojima danas i vrapci na krovu pjevaju, ona je majstorski detektirala, raščlanila i artikulirala pred četrdeset godina, kada ih mnogi 'angažirani' umjetnici nisu ni prepoznavali kao umjetnički problem.

Poznato je da je Edita Schubert na neki način vodila dvostruki život - bila je zaposlena kao crtačica na Institutu za anatomiju Medicinskog fakulteta, a privatno je bila umjetnica. Primjerice, ilustrirala je svjetski poznati udžbenik anatomije akademkinje Jelene Krmpotić. Kako se to odražavalo na njezinu umjetnost?

Edita Schubert nije vodila dvostruki život, i ona nije 'privatno' bila umjetnica. Kao umjetnica javno je djelovala redovito pokazujući u javnim muzejima i galerijama rezultate svojih umjetničkih istraživanja. Nažalost, poput brojnih ključnih protagonista i protagonistica hrvatske suvremene umjetnosti, nikada nije u svojstvu nastavnice pripuštena ni na umjetničku akademiju, ni u srednju umjetničku školu. Stoga se zaposlila kao crtačica na Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta, gdje je izbliza mogla proučavati ono što ju je kao umjetnicu zanimalo – fenomen ljudskog tijela, tog krhkog i propadajućeg materijala. U njezinim umjetničkim djelima nalaze se brojne reference na tzv. stare majstore, renesansne umjetnike, konkretno Leonarda da Vincija i Dürera koji su proučavali anatomiju iz prve ruke. Poput svojih umjetničkih predaka, i Edita Schubert pokazala nam je da umjetnost i znanost nisu odvojena i inkompatibilna područja.

Kakva je bila recepcija njezine umjetnosti u Europi, svijetu?

S obzirom na značaj i relevantnost u internacionalnom kontekstu eksperimentalne i istraživačke umjetnosti druge polovine 20. stoljeća, recepcija njezine umjetnosti potpuno je nedostatna. Edita Schubert, svjesno ili nesvjesno, previđena je.