Kada je prije nekoliko godina objavljen prvi prijevod neke od njezinih knjiga na hrvatskome, američka spisateljica Flannery O'Connor oduševila je ovdašnje kritičare i čitatelje. Njezine su priče bile otkriće: dojmljiva atmosfera turobnog i usporenog američkog juga, svijet domaćica, provincijalnih radnika, zatucanog svećenstva... Uopće, sjajna, mračna proza žene koja je i sama zaglavila u miljeu koji je opisivala, i koja, iako je riječ o sredini prošlog stoljeća, zvuči tako suvremeno pišući o obiteljskoj usamljenosti, provincijalnoj okrutnosti i 'rasizmu malih razlika'.

Slično literarno otkriće u ovoj godini predstavlja zbirka priča Služba, družba, prošnja, ljubav, brak kanadske majstorice pripovijedanja Alice Munro, prvi njezin prijevod na hrvatskom. Munro iza sebe ima mnogo knjiga (uglavnom zbirke priča i jedan roman), neke od najuglednijih nagrada (poput Man Booker International za životno djelo), a glasi kao jedna od najboljih književnica današnjice. Ipak, sve je to daleko od naslovnica Timea i književnoga glamura; a da je ona donekle neobična pojava na književnom tržištu koje, poput svakog tržišta, marketinški proizvodi zvijezde, pokazuje i to da je u tekstu o spomenutoj dodjeli nagrade u Guardianu, uz hvalospjeve i naznaku koga je sve od velikih pisaca pretekla, stajalo i pitanje – otkuda je došla Munro?

Prizori iz privatnog života

Kako god bilo, Munro piše izvrsno, originalno, ali i nekako 'starinski', usredotočujući se na razvoj priče i karaktere, na životne situacije i obrate, nigdje ne koketirajući s narativnim strategijama na način da one same sebi postaju svrhom. Njezine su priče sličnog senzibiliteta kao i O'Connoričine: gluhi brakovi, mali gradovi i male sreće, intimizam, obiteljske tajne i ljubavni odnosi, naizgled obične priče o tzv. običnim ljudima s neočekivanim raspletima, u kojima bruji stvarni život.

U mnogima od njih u središtu je ženski lik, ali Ona nikada nije zamišljena kao vanvremenska heroina kakve vole spisateljice kojima je važno deklarirati se feministički, iako je taj feminizam krut i ne dotiče se stvarnih ženskih drama što se odvijaju između kuhinja, spavaćih i dječjih soba, u izlizanim odnosima ili prisjećanjima na moguće ljubavi. Munro, naime, stalno piše o ženskim temama, ali nenametljivo i bez poze, a priče su joj suviše bogate značenjima da bi se tumačile u selektivnom ključu ženskog pisma.

Također, one su suptilnije u psihologizaciji i pripovjedački suverenije negoli ogoljene i nekad mačistički sirove Carverove priče, koje se u našoj sredini često nekritički smatraju nečim najboljim što se može postići u kraćim pripovjednim formama. Usto, u njima je više ironije i osjećaja za tragiku običnog života negoli u tzv. novoj američkoj drami koja donekle zahvaća u slične teme svakodnevice srednje klase.

Za razliku od O'Connor i drugih pisaca inspiriranih američkim jugom, Munro svoje priče smješta u provincijski Ontario, u kraj u kojem je sama odrasla (studirala na malom sveučilištu, konobarila, rodila troje djece, kasnije otvorila knjižaru), no ta lokalnost ne znači značenjsku ograničenost. Priče iz gradića Ontarija univerzalne su kao i priče s ruskih dača kakve je pisao Čehov, do danas nenadmašen kroničar melankolične svakodnevice. Čehova ne spominjem slučajno – naime, Munro su neki kritičari i pisci usporedili s tim genijem pripovijedanja i intimizma. Doista, postoji nekoliko sličnosti (i mnogo razlika), od kojih je najvidljivija ona da oboje na sličan način vode čitatelja preko epifanijskih vrhunaca, tj. da priču u ključnim trenucima velikog očekivanja odvode u neočekivanom smjeru. Bez velikih razrješenja ili pouka, bez definiranih sretnih ili nesretnih završetaka, bez herojstva ili nestvarnog idealizma. Samo rijeka običnog života.

Svijet ovih priča je svijet provincije ili suburbije s malim kolodvorima i oronulim hotelima, kamp prikolicama u blizini otpada, plutajućim mostovima preko močvara na putu za Nigdje, farmama, staračkim domovima, ženskim sobama... Mahom su to šezdesete, sedamdesete godine, što se dade iščitati iz svakodnevnih detalja: frizura, mobilijara, žudnji niže i srednje klase.

Svaki, pa i sporedni lik u pričama ima osobnost, a u tim se krokijima nazire cijeli jedan novi život koji je podjednako mogao biti ispričan. Svaki, pa i usputni ambijent ocrtan je u karakterističnom detalju, a time se stvara dojam stvarnosti, kao i romaneskne kompleksnosti i širine kontekstualizacije, što rijetko nalazimo u žanru pripovijetke. Ali, nije riječ o suhom realizmu, već o pripovijedanju koje se gradi u suprotstavljanju, u jazovima između želja i ostvarenja, u neočekivanim dodirima pojedinačnih sudbina. Značenja se tako naziru u aluzijama, u neizgovorenom i naznačenom, u emocijama i slutnjama.

U nekoliko priča iz ovog izbora Munro piše o bolesti, starosti i žalu za propuštenim, o sjećanjima na ono što se moglo dogoditi a nije, o 'ljubavima koje se nisu dale iskoristiti', odnosima koji su imali tek početak... Izdvaja se tu izvrsna priča Zimski vrt, o mentalnim promjenama, gubitku pamćenja, ali i novim – ironično idiličnim – perspektivama koje luckasta starost donosi. Ta me priča podsjetila i na vrlo dobar esej Jonathana Franzena iz knjige Kako biti sam, o Alzheimerovoj bolesti i smrti njegova oca, pa i ne čudi da je upravo Franzen veliki obožavatelj Munroine proze (kako piše: 'Munro je jedna od one šačice pisaca na koje mislim kad kažem da je književnost moja religija').

Vrata fikcije

Na kraju, davno sam čitala jedan esej u kojem je pisalo da se dobar pisac prepoznaje već na prvoj stranici knjige, u prvom ulomku i načinu ulaska u fikciju. Od tada često znam promatrati upravo vrata priče i, kad dovršim čitanje, vraćati se na početak, a takva, možda i komična, navika otkriva mnogo toga. Na primjer, naslovna priča ove zbirke, sjajna i prigušeno duhovita Služba, družba, prošnja, ljubav, brak (riječ je o igri-zezalici, poput našeg Voli-ne voli, koja na engleskom ima tako dobar ritam: Hateship, Friendship, Courtship, Loveship, Marriage) počinje rečenicom: 'Prije mnogo godina, prije nego što su ukinuli tolike sporedne željezničke pruge, žena visoka, pjegava čela i s čupom tanke crvenkaste kose došla je na željeznički kolodvor raspitati se o prijevozu namještaja.'

Takvo otvaranje čitatelja odmah uvlači u priču, naznačuje mu bogatstvo i jedinstvenost fikcionalnog svijeta u koji je zakoračio. Onome tko nije nikada ni o čemu pripovijedao, ni o čemu pokušavao pisati, to se čini jednostavno i lako. A ta varljiva 'jednostavnosti' često je ono po čemu prepoznajemo odlične pisce poput Munro, poput O'Connor, a o Čehovu da i ne govorim.

Alice Munro: Služba, družba, prošnja, ljubav, brak; s engleskoga prevela Maja Šoljan; OceanMore, Zagreb, 2011.