Klišej: povjetarac kasnog ljeta nježno me miluje u zalazak sunca. Godina je 2012., napunio sam 23, nalazim se na parkiralištu ljubljanskog Kina Šiška, gdje bi uskoro trebao početi koncert kanadskog dvojca Japandroids. Trgnem tekilu iz čašice servirane u gepeku auta, nakon čega ublažim udarac tanko narezanom kriškom naranče. Uskoro je pokraj mene Brian King, pjevač i gitarist Japandroidsa, i pohvali bend Pavement, čije je ime ispisano na mojoj novoj plavoj majici. Trgne i on tekilu i pita odakle smo. Na spomen Hrvatske raspriča se o Dubrovniku i upita što radim ovdje, ta svirat će prekosutra u Zagrebu.

Sa mnom su Tomzi, trijezni vozač, Vatro, arhitekt ove ekspedicije, Gogo, bakljonoša rokenrola, i Hana, djevojka u koju ću se nesretno zaljubiti te večeri. Naime Vatro zbog tko zna koje komplikacije ne može doći na zagrebački koncert pa se javio dežurnim luđacima kojima taj jedan nastup u Purgeraju nije dovoljan. Pobogu, njihov album 'Celebration Rock' vrtio se pojačan do daske čitavog ljeta u našim slušalicama i otišli bismo i mnogo dalje. Tih osam pjesama bilo je baš ono što smo čekali, zov rokenrol sirene u eri chillwavea. Pozdravljamo Briana, ulazimo u kino i praznimo džepove na štandu s merchom.

Koncert počinje, tekilu mijenja pivo, Gogo i ja skidamo majice, propisno smo pijani, urlamo svaki refren. Duboko iz svoje pijane tintare vadim uzvik 'DINAMO!' i ponavljam ga između pjesama, valjda da bih objasnio Slovencima odakle sam, kao da su pitali. Ubrzo sklapamo pakt: kad krene 'The House That Heaven Built', skočit ćemo na pozornicu i pridružiti se Brianu i bubnjaru Davidu Prowseu u slavlju. Međutim u ključnom trenutku to činim samo ja, držim se visoko iznad prisutnih čitavu minutu i iz Brianovih usta dobivam etiketu crazy. Jesam, priznajem. Ako ste dovoljno vješti, naći ćete snimku na YouTubeu, nije jednom poslužila kao argument da sam svojevremeno bio true.

Sudbina i alkohol

Čemu ovaj silazak niz memory lane? Prije desetak dana pojavila se vijest da će nakon 15 godina Japandroids objesiti gitaru i bubanj o klin. Oproštajne turneje neće biti, što smo vidjeli - vidjeli smo. Dobit ćemo tek album nazvan 'Fate & Alcohol', povodom kojeg je kritičar Ian Cohen napisao iznimno detaljan i topao tekst na portalu Stereogum. U njemu King i Prowse, koji su danas u četrdesetima, sasvim otvoreno pričaju o dudes rocku i alkoholu, stvarima po kojima su poznati, te otkrivaju zašto više neće svirati. Meni je to konačna potvrda svršetka mladosti i ulaska u srednje godine. No bili smo jednom najbolji!

Prije 12 godina Japandroids, bend divno retardiranog imena, razgalio je svakoga od dvjestotinjak ljudi koji su se mogli natiskati u Purgeraj, klub odvratnog imena. Ni prije ni poslije u Zagrebu nisam vidio takvu sinergiju mladog i starog, ujedinjenog u slavlju rocka. U znojni pogo među nas klince tada su uskočili i već zreli ljudi, novinari poput dvojice Aleksandara - Dragaša i Holige, kao i moj sadašnji urednik Bojan Stilin. Istina, došli su Japandroids u Zagreb i šest godina kasnije, ali tada nisam dozvolio nostalgiji da prevlada pa na koncert u Močvaru nisam otišao. Oba događaja omogućio nam je Mate Škugor, neimar koncertne organizacije, koji se nakon duge stanke pomalo vraća onome što radi najbolje. Hvala, Mate!

Je li sve bila - iluzija?

U ovom si času ne mogu pomoći, želim ispisati ljubavno pismo ovom eksplozivnom dvojcu, možda i vratiti dug društvu koji onaj izgubljeni klinac od 23 godine tada nije uspio, dati nam – kako bi King rekao - mlađe nas. S tim sam ciljem poslao poruke na tri adrese umirovljenih glazbenih kritičara: Gorana Pavlova, Vatroslava Miloša i Jurja Vrdoljaka. Naravno, sva su se trojica istog časa odazvala i poslala mi svoja smatranja. Otvorit ćemo s Pavlovom, ipak je on bio i u Ljubljani i u Zagrebu tog kasnog ljeta. Pitao sam ga kako mu s odmakom od 12 godina djeluje taj koncert u Purgeraju i gdje su Japandroids, nakon svih ovih godina, u panteonu rokenrola, odnosno je li sve to bila iluzija.

'Bilo je i ostalo najbolje i najlegendarnije! Sjećanje je, pogotovo ako se sjećamo srcem, uvijek varljiva kategorija i nepouzdano mjerilo jer nema nikakvog načina provjere eventualnim repriznim doživljavanjem, ali je u slučaju Japandroidsa - i to ne samo tad u Purgeraju, nego i dva dana prije u Ljubljani, kao i šest godina poslije u Močvari - odmak još manje moguć. Zašto bih se uopće i poželio odmaknuti? To rokersko slavlje uz vatromet otpuštenih emocija smatram jednim od ključnih barem muzičkih momenata svog života i baš mi se dosad nikad nije dogodilo da iole posumnjam u epohalnost tog koncerta ili da ga zaboravim spomenuti u ikakvom nostalgičnom razgovoru o najljepšim svirkama koje sam imao sreće doživjeti', otvorio je svoje kratko izlaganje Pavlov.

'U Zagrebu je u ovih 12 godina naovamo bilo mali milijun koncerata, među njima i baš masa sjajnih, koje su vodeći bendovi trenutka odsvirali na krilima legitimnih kandidata za album godine, ali se takvoj vrsti komunalnog raspašoja u nakrcanom rokerskom klubiću nitko nije približio u potpunosti osim Future Islands u Močvari. Ali oni nemaju gitare! Recimo, Sheer Mag, Hop Along i The Men ipak su bili naišli na manje navijačku reakciju publike, Deafheaven i Entrance na nju realno i ne računaju, a Chuck Prophet i Two Cow Garage bili su već redoviti zagrebački gosti pa je, logično, izostalo potpuno uzbuđenje', završio je odgovor na prvo pitanje Pavlov.

Upitan gdje u panteonu rokenrola pripadaju Japandroids, Pavlov je bio rezolutan: 'Baš u sam vrh. Prije i na sam vrh tog panteona nego izvan njega, koliko god ga sužavali. Samo su dva kriterija po kojima Japandroids nisu u tom društvu. Prvi je čisto objektivan, računovodstveni saldo tržišnih brojki prodaje albuma, streamanja pjesama i zarade s turneja, dakle nešto toliko dosadno i beživotno da je kompletna antiteza svemu onome od čega su Brian i David kao bend sastavljeni i čime su nas kroz svoju karijeru obilato, nesebično i darežljivo častili. Drugi je čisto subjektivan, preferiranje drugih pristupa i žanrova muzike, i tu onda nemamo o čemu raspravljati.'

'Prema svemu ostalom svakako su jedan od najboljih i najljepših rokenrol bendova koje smo ikad imali, nažalost u perfektu. Naravno, 2024. ne mogu mi značiti koliko i što su mi značili 2012., ali to ne znači da je protok vremena uspio dati, kao, pravu sliku. On to nikad i ne uspije. Češće je zamuti ili okameni, oduzme joj od izvornosti i strasti, a baš je to pogonsko gorivo Japandroidsa. Dakle to nipošto nije bila iluzija ili barem ne onakva kakvu vrijedi raskrinkati', zaključio je Pavlov.

Noć u kojoj smo svi prilazili najbliže jedni drugima

'Taj koncert Japandroidsa bio je za mene vrhunac mladenačkog života u Zagrebu, onako zbijen u taj uski i znojni podij Purgeraja nakon cjelodnevnog 'zagrijavanja' po gradu i na Ribnjaku. U taj klub sam i počeo izlaziti kad sam došao studirati u Zagreb, grad čija alternativna scena vječno traži legitimitet i gdje bi svaki alternativni koncert trebao težiti unaprijed postati 'nezaboravan', 'kultni' i onaj o kojem će se pričati decenijama i kroz njega graditi nekakve grandiozne sociološke supkulturne nazovi presjeke', odgovorio mi je Vrdoljak u miksu nostalgije i sarkazma.

'Japandroids su i sami takav bend: dvije budaletine koje smatraju da su dio nekakve moderne punk'n'roll legende jer su naprosto pogađali plitke, a nama bitne teme, koje su nas te 2012. okupirale: o pijanim noćima, pijanim ljubavima, pijanim budalaštinama. Jasno da takve teme ne bi trebale vječno inspirirati, pa je možda i ovaj njihov četvrti najavljeni album 'Fate & Alcohol' otužno prekoračenje sad već davnije iskrenog adolescentskog sentimenta, a koji ih je i doveo do nastupa u 'nekom tamo' Zagrebu. Ali u Purgeraju je, na nekoj striktno osobnoj mi razini, adolescentski sentiment dosegao vrhunac: bila je to noć, što bi Stublić rekao, u kojoj smo svi mi prilazili najbliže jedni drugima - od Ribnjaka do stejdža - i bili zajedno. Ili, što bi sami Japandroids rekli, bila je to jedna od noći (i jutra) vina i ruža, gdje su njihovi singlovi bili praktički dokumentaristička zvučna kulisa te predivne mi životne epohe', zaključio je Vrdoljak.

Dođi da ostarimo zajedno

Za kraj mikrofon prepuštam Milošu: 'Osnovne postavke žanrovskih konvencija diktiraju da, kada se na pozornicu popnu dva tipa u crnim majicama i uskim trapericama, stvar mora funkcionirati sirovo, eksplozivno, a istovremeno distancirano, gotovo metadonski blazirano. S Japandroids nešto je ipak odstupalo: kroz distorzije praskala je melankolija, autodestruktivni senzibilitet iz škole Paula Westerberga i Alexa Chiltona i, budimo iskreni, pomalo adolescentska poetika izgaranja na rubu noći. Sve to, samo bez mačističke poze.'

'Čitajući Stereogumovu eulogiju bendu, nisam mogao prestati razmišljati o tome da smo pomalo ostarjeli zajedno, iako se u zadnje vrijeme i nismo baš često susretali. Nakon aftera dođe otrježnjenje praćeno dugotrajnim mamurlukom, za koji baš i nema lijeka. Svijet ti se izokrene nekoliko puta, nađeš se na početku ničega i ne da ti se sve ispočetka. Što se mene tiče - nismo plesali samo jedno ljeto, to nikako, ali to jedno ljeto plesali smo kao da sutra ne postoji', zaključio je Miloš.