Knjiga 'Čekajući sreću' prvi je naslov nizozemskog filozofa Coena Simona (rođen 1972) preveden na hrvatski jezik. Podnaslovljena je kao 'Filozofija čežnje', prevela ju je Suzana Ćimić, a kod nas ju je objavila Naklada Ljevak. Riječ je o knjizi u kojoj Simon, kako ističe nakladnik, 'uranja u vlastite osjećaje nade, nostalgije, lijenosti, ljubavi, agresije, nestrpljenja i srama, pokazujući pritom iznenađujuće obilježje čežnje: nije njezino ispunjenje to koje daje smisao životu, nego čežnja sama'.

U svojoj je domovini, Nizozemskoj, Coen Simon jedan od istaknutijih javnih intelektualaca te koji redovito objavljuje u nizozemskim novinama filozofske eseje, ali i aktualne komentare. Za svoju knjigu 'I onda smo znali sve' dobio je značajnu nagradu Sokrat, za 'najaktualniju, najoriginalniju i najpoticajniju' filozofsku knjigu 2012.

Ipak, pokazalo se da Simon baš i nije, kako je rekao, jutarnja osoba, s obzirom na to da dogovoreni intervju s njime u devet sati ujutro nije baš dao rezultata.

Pitali smo Simona kako je počeo pisati filozofske tekstove, što misli o Marxu i Schopenhaueru, kako se odnosi prema društvenim mrežama, sudjeluje li u javnim polemikama u Nizozemskoj i još mnogo toga, no nizozemski filozof se ispričao time da mu mozak ujutro baš i ne funkcionira. Odgovore na većinu pitanja dobili nismo, ali čini se da se Simon do večeri oporavio od jutra te je njegov nastup na 'Europei u dvorištu' prošao uz mnogo publike i interesantnu diskusiju.

Za početak smo pitali Simona voli li uopće razgovarati s novinarima ili je za njega to samo dio posla promocije djela? 'Svaki razgovor je drugačiji, pa kada dajem intervju vezano uz svoja filozofska promišljanja, istovremeno ih opet i vrednujem. Nisam tip čovjeka koji se ne bi propitivao. Nekad čitam ponovno i vlastite knjige da bih otkrio nešto novo u njima', rekao je Simon.

Kada je riječ o njegovom interesu za filozofiju, on mu se razvio pred kraj srednje škole, ali spletom (ne)sretnih okolnosti: 'Kao tinejdžer sam se bavio sportom i nije me zanimala škola. Nisam bio baš dobar učenik, nego buntovnik bez razloga. No ozlijedio sam tetive i nisam se više mogao baviti sportom. U tom trenutku mi je profesor filozofije, s kojim sam se stalno svađao, rekao da više ne moram dolaziti na njegov sat, ali pod uvjetom da pročitam jednu knjigu Ericha Fromma. To sam i učinio te sam bio oduševljen. Zapravo nisam nikada imao želju postati filozofom, no sada kada to jesam, osjećam se kao da je ispunjena jedna moja duboka i velika želja.'

'Čekajući sreću' je pak knjiga u kojoj se autor ne plaši pisati i o vlastitoj intimi, iz osobne perspektive i prvog lica, što je i za Coena Simona bilo novo iskustvo u odnosu na njegova prethodna djela: 'Ljudi nikad nemaju cjelokupan i sveobuhvatan pogled na svijet i život. Zbog toga sam počeo pisati u prvom licu jer nije potrebno znati sve da se napiše nešto.'

Pokušali smo Simona potaknuti da, kao strastveni pušač, analizira svjetsku epidemiju zabrane pušenja, ali ni iz toga nije ništa izašlo.

Zato smo na kraju pokušali utvrditi što autor knjige naslovljene 'Čekajući sreću' misli o toj i takvoj sreći. Simon je izjavio sljedeće: 'Sreću je teško definirati, no smatram da ljudi mogu biti sretni samo kada se igraju sa svojim žudnjama. Uzmimo za primjer nogometnu utakmicu. Ako pobijedite, sretni ste. Ali da biste uopće igrali utakmicu, morate imati želju za pobjedom. Ono što će čovjeka usrećiti jest to igranje, a konačni cilj pobjede samo je instrument da se počne igrati.'

Na kraju se nizozemski gost još jednom ispričao za svoju neartikuliranost: 'Oprostite, nisam jutarnja osoba.'