Od 19. do 22. studenog u Osijeku će se održati 5. Međunarodna revija lutkarstva Lutkokaz, s nekoliko vrlo zanimljivih kazališnih i filmskih premijera pojačanih lutkarskim uspješnicama, radionicama i znanstvenim skupom posvećenim lutki.

U četvrtak će premijerno biti prikazan film 'Jan putuje' autorice Katarine Arbanas, redateljice, scenaristice i animatorice naslovnog junaka, marionete koja se ne zadovoljava svojom drvenom sudbinom.

Jednog sasvim običnog dana Jan, bez nekog objektivnog razloga, postane svjestan samoga sebe i svog postojanja. Nakon samospoznaje naslovni junak se uputi u potragu za odgovorom na pitanje koje muči većinu racionalnih bića – zašto? Prvo: Zašto sam ja? Zašto jesam i postojim?, potom: Čemu sam ja? Što mi je činiti jer postojim? U potrazi za odgovorima Jan kreće na put.

Katarina Arbanas zaposlena je kao asistentica na UAOS-u (Umjetnička akademija u Osijeku), na kojoj je i diplomirala na Kazališnom odsjeku 2013. Ondje sa studentima radi primarno na lutkarstvu, ali i scenskom pokretu.

Film o velikom putovanju drvenog lutka Jana nastao je po motivima alegorijske kratke priče Viktora Wolfa. Međutim prvenstveno ste animirali lutku po ulicama, bez ideje da snimite film. Kako je izgledao sam proces i početak realizacije 30-minutnog uratka?

Na početku nisam imala namjeru razvijati film u ovom smjeru. Možda će zvučati neozbiljno ako kažem da je čitav ovaj rad imao neku vrstu vlastite volje, ali to je istina. Kameru sam na početku nosila s namjerom da napravim dokumentarne snimke krajeva kroz koje sam putovala. Dogodilo se da je jednom netko snimio kako na ulici radim s Janom. Kasnije sam pogledala snimku i svidjela mi se. Tako sam počela upotrebljavati stativ, a Jan je postao protagonist. Snimila sam nekoliko sati materijala, no kada je nastala ideja o scenariju prema priči Viktora Wolfa, odbacili smo veći dio.

Kako će u konačnici izgledati film, shvatila sam kada sam čula glazbu Bike Blasko, autorice originalne glazbe u njemu. Nemoguće je to objasniti, ali jednostavno je sve sjelo na mjesto u tom trenu. Tada je počeo nastajati film, a velik problem predstavljao mi je zvuk jer sam snimala malom analognom kamerom za kućnu upotrebu. Gotovo cijeli zvuk filma morali smo rekreirati. Na sreću, imala sam sjajnog sound dizajnera Ognjena Jovanovića, a on je znao kako spasiti stvar te je radio i videomontažu za film.

Iz ove suradnje nastala je formacija eNtity, pod čijim smo imenom producirali film. Već planiramo nove pothvate.

'Janovo putovanje istovremeno je zbiljsko putovanje svijetom i njegovo unutarnje razvojno putovanje. Ono je svojevrsna metafora univerzalnog životnoga puta i ujedno njegova osobna priča u kojoj Jan doživljava razne zgode i nezgode, pronalazeći putem vlastite odgovore', stoji u najavi. Koliko rad s lutkom utječe na vaše unutarnje spoznaje i kako je formirao i djelovao na samo 'putovanje' na koje ste se otisnuli?

Lutkarstvo je za mene poligon za istraživanje i izražavanje duše. Lutka je sama po sebi, po mom mišljenju, metafora. Ona nosi veliku snagu i budi u ljudima arhetipske impulse.

S Janom sam ponekad doživljavala krajnje katarzične situacije. Najviše toga pamtim iz Perua u kojem su ljudi posebno neposredni i intuitivni. Događalo bi se da lutka samo nepomično stoji, a djeca bi zurila u nju kao u kakvo čudo. Svaki minimalni pomak lutke izazvao bi graju, vrisku, oduševljenje. Te situacije na žalost nemamo zabilježene jer sam putovala sama, pa ih je bilo nemoguće snimati.

Putujući s Janom do kraja sam povjerovala u lutku i njezinu moć.

Gdje leže izazovi, čari, ali i zamke animiranja lutke marionete? Što se događa s vama tijekom transfera svih emocija, akcija i motivacija na lutku?

Marioneta, kao svaka lutka, ima svoje zadatosti. Iako mnogi tvrde da je to jedna od najtežih tehnika, meni je najdraža. Njezina je specifičnost u tome što je jako daleko od tijela animatora i impulsi se prenose preko konaca. To zahtijeva puno koncentracije i preciznosti, ali daje ovoj vrsti lutaka lirsku kvalitetu koja jako odgovara mom senzibilitetu.

Sa mnom se, kada stvar dobro funkcionira, najčešće događa da nestanem. Lutka radi svoje. Ja je samo pratim. To se, mislim, može usporediti sa sviranjem instrumenta. Postoji samo glazba. Čovjek koji izvodi je u njezinoj službi. Tako je i s lutkom.

Što vas je na početku privuklo lutkarstvu? U kojem bi smjeru domaća suvremena scena trebala krenuti?

Prvi put sam se susrela s nekim ozbiljnim oblikom lutkarstva kada sam odlučila studirati glumu u Osijeku. Do tada je ono za mene bilo nešto infantilno i umjetnički nezanimljivo. Na prijemnom ispitu i kasnije na studiju upoznala sam prave lutkare.

Ubrzo sam shvatila da su to stvaraoci, da su to nevjerojatno kreativni i inspirativni ljudi. Oni su me fascinirali svojom karizmom, mudrošću i duhovitošću. Tada sam počela shvaćati ono što o lutkarstvu mislim danas - da je lutkarstvo umjetnost budućnosti, neistraženo područje koje tek sada počinje dobivati zasluženi prostor. Potvrdu te ideje dobila sam prošle sezone na Fringu u Edinburghu, u kojem su neke lutkarski mišljenje predstave punile dvorane s 2000 mjesta svaku večer.

Ne znam u kojem bi smjeru trebala krenuti naša scena. U svakom slučaju voljela bih da se stvori prostor za lutkarske predstave za odrasle, a da se dječje lutkarske predstave po teatrima tretiraju bar približno jednako kao dramske, u smislu da imaju pristojna sredstva, potrebite suradnike, dostatno vrijeme za pokuse itd.

Možete li nam preporučiti zanimljive predstave za djecu, ali i odrasle?

Trenutno ne znam igra li itko lutkarske predstave za odrasle. U suradnji s kolegom Giulijem Settimom već dulje vrijeme razvijam jednu. Nadam se da će jednom ugledati svjetlo dana.

Za djecu ima lijepih predstava. U Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku igra 'Deveta ovčica' u režiji Ljudmile Fjodorove. U Varaždinskom HNK-u nedavnoje Tamara Kučinović postavila 'Ježevu kućicu', a u Karlovcu u Zorin domu igra 'Još si zelen', predstava koja donosi presjek gotovo svih lutkarskih tehnika. U Vinkovcima je Maja Lučić, inače prva hrvatska doktorica lutkarstva, nedavno postavila 'Pčelicu Maju'. U toj predstavi nastupam pa možda nije primjereno da hvalim, ali eto, ovo mi sada pada na pamet.

Imate li u planu nove projekte? Tko su vam uzori u radu? Što čitate, slušate, gledate… gdje najčešće pronalazite inspiraciju?

Kako sam spomenula, konstantno radim na jednom materijalu koji bi trebao postati lutkarska predstava za odrasle. Također je baziran na predlošku Viktora Wolfa. I eNtity već mašta novi projekt, ovaj put dosta ambiciozan u produkcijskom smislu, pa budućnost ovisi o brzini pribavljanja sredstava.

U umjetničkom smislu ne mogu reći da imam prave uzore jer bih voljela da moj rad bude što je moguće više autentičan, ali se divim i jako poštujem rad slovenskog lutkara Braneta Vižintina, mog profesora Edija Majarona, Australca Nevilla Trantera i njegovog učenika Dude Paive

Čitam, gledam i slušam svašta, od klasike do rock'n'rolla. Inspiraciju nalazim u susretima s neobičnim ljudima, putovanjima, kolegama s kojima surađujem, glazbi, studentima s kojima radim kao asistentica na UAOS-u, u prirodi, u stripovima Huga Pratta te kombinaciji svega toga.