Biografski filmovi uvijek su pomalo naporni, dosadni, a nerijetko i površni jer gotovo uvijek slijede istu šablonu. Sve se svodi na foru tipa '...i onda se on rodio, pa su ga primijetili da je poseban, pa je došao ovamo ili onamo, pa je imao te i te probleme, pa evo scene u kojoj divlja i plače jer se bori s njima, pa evo trijumfalne scene, pa se zaljubio, pa je napravio sranje, pa mu je netko umro, pa ga evo s drugačijom frizurom jer su sedamdesete, a zulufi su smiješni, pa se razboli, pa hrabro podnosi bolest, pa kašlje, pa umre'. Uz određene varijacije. Nezgoda je i što su biografski filmovi dosta često pod utjecajem raznih skandala i tabloidskih vijesti koje su obilježile živote štokoje slavne osobe pa onda publika očekuje da se to pokrije pa onda to ispadne važnije od svega što je slavna osoba o kojoj je riječ napravila... i tak'.

S vremena na vrijeme pojavi se neki biopic koji razbije tu šablonu, poigra se njome ili uspije od nečijeg životopisa učiniti priču zanimljiviju od upisa u Wikipediju. Formanov 'Amadeus', na primjer. 'Schindlerova lista', na neki način (jer nije BAŠ doslovno riječ o biografskom filmu). Luhrmanov 'Elvis' je svakako drugačiji, Burtonov 'Ed Wood' još više. 'Lawrence od Arabije' je isto iskočio iz okvira šprancerskog biopica. 'Malcolm X' i 'Posljednji kineski car' nisu loši. Čak bi se i 'Oppenheimer' mogao nazvati posebnim i drugačijim u tom kanonu, iako ga osobno baš ne ljubim, kao ni ostatak opusa Christophera Nolana.

No 'Maestro' Bradleyja Coopera, koji se od negdje prije Božića može pogledati na Netflixu, poseban je samo po tome što je iz priče o svojem naslovnom junaku izbacio onu jednu stvar zbog koje biopicovi znaju biti zanimljivi - nije nas uopće pobliže upoznao s glavnim likom. Upoznao nas je, doduše, s golemim egom Bradleyja Coopera, koji je film napisao, režirao, u njemu odigrao glavnu ulogu i, štajaznam, valjda ga zipao u fajlove koje je slao na festivale. Pritom molim da se obrati pozornost na činjenicu da sam napisala kako je Cooper ODIGRAO glavnu ulogu jer nema šanse da bih za ono što je on učinio s likom Leonarda Bernsteina čak ni s moždanim udarom u tijeku nazvala glumom.

Bradley Cooper, naime, u filmu Bernsteina ne glumi, nego imitira. Jer ono - kako drugačije nazvati nečiju 'glumu' kada se ona uglavnom svodi na to da si naučio govoriti kao čovjek s kroničnom upalom sinusa? U tu je imitaciju uključeno i svladavanje koreografije Bernsteinova dirigiranja, pa i luda zabava s maskom, šminkom, frizurama i odjećom koju je nosio. S tim da su i kostimi i frizure i šminka i maska u filmu odlični ili, preciznije, jako LIJEPI. Isto kao i fotografija, premda mi se malo zavrtilo u glavi od kolutanja očima nad preseravanjem s 'kockastim' formatom snimanja i s Technicolorom nakon crno-bijelog jer, kuišonoburaz, on je htio VIZUALNO PRIKAZATI PERIOD. Al' dobro. To je sve jako lijepo i jako cool i film super izgleda i vjerojatno je još bolji ako ga se gleda u kinu. Pohvale idu i Carey Mulligan, koja je odlično odglumila Bernsteinovu suprugu Feliciju, vjerojatno jedini lik u filmu s bilo kakvim emotivnim profilom, dubinom i ljudskošću, Sarah Silverman kao Bernsteinova sestra Shirley i Maya Hawke kao njegova kći Jamie isto su dobre, ali sve ostalo... ne znam.

Cooper je možda mislio da će biti jako progresivan u ideji i revolucionaran u pristupu ako biografski film o jednom od najvećih američkih skladatelja i dirigenata koncipira tako da ga prikaže više-manje isključivo u odnosu s njegovom suprugom i 'diskretnim' aferama s muškarcima koje je imao pride. I okej, Bernsteina odnos s njegovom suprugom, baš kao i njegova javno-tajna homoseksualnost JESU definirale, ali definirale su ga, bogami, i 'Priča sa zapadne strane' i ljubav prema Mahleru, o čemu se u filmu možda moglo ispričati još štogod osim svirke u pozadini bračne krize i šestominutnog dirigiranja Mahlerovom simfonijom. To su možda interesantni redateljski štikleci, ali nisu nam ništa rekli o tome kako je Bernstein došao do kreiranja jednog od najpoznatijih mjuzikala svih vremena niti nam je objašnjeno zašto baš Mahler, s čijim se notama na kraju dao pokopati u grob. Al bitno da je Bradley znao šest minuta mahat pred orkestrom kao Lenny.

Biografski filmovi gotovo su uvijek dosadni i gotovo su uvijek tek eliptično nizanje događaja iz života neke slavne osobe. Jedina im je iskupljujuća osobina to što nam obično barem pokušaju približiti ličnost osobe o kojoj govore - njegovu ili njezinu motivaciju, porijeklo, okolnosti u kojima je stasao ili stasala u ličnost koja je nešto postigla. 'Maestro' nije učinio čak ni to. Uglavnom se sveo na raskošni ego-projekt Bradleyja Coopera koji jako lijepo izgleda i za koji će Carey Mulligan možda dobiti Oscara. A šteta. Leonard Bernstein bio je stvarno interesantna osoba.