Što vam je bio okidač za pisanje vrlo potresnog i upozoravajućeg obiteljskog romana 'Ćutim te' o tinejdžerki Đoi, koja počini samoubojstvo?

Prije negdje oko četiri godine na jednom kazališnom simpoziju u Rimu raspravljalo se o samoubojstvu mladih. Posve slučajno čula sam kada je kolega iznosio statističke podatke za mediteranske zemlje. Hrvatska se tu našla u samom vrhu ljestvice. I kada su nemoguća, i tvrdoglava, i cendrava, i kapriciozna, djeca su uvijek i svejedno nemoćna. Odrasli, kao i mi starci, stekli smo tijekom godina društveni ugled ili neugled, kako hoćete. Imamo svoje štićenike, i sami smo štićeni. Ponekad, doslovce, poput svetih krava. Djeca su, naprotiv, izložena svim mogućim turbulencijama u društvu, u školi, u obitelji. Pa i svojim vlastitim nedoumicama, traženjima, pitanjima. Osobito djeca u odrastanju. Đoi i Filip, glavni likovi mog romana 'Ćutim te' su hipersenzibilna djeca. Vrlo su inteligentni, krajnje emotivni, rekla bih, drugačiji, svoji. Oni dvoje žele pod svaku cijenu sačuvati svoj vlastiti mali svijet, svoj integritet. Oboje su prepuni mašte, skloni izmišljanju, ponekad smiješni, uvijek neobični. Kao spisateljica, koja se u prvom licu javlja u romanu, ćutim te svoje likove, ćutim ih na poseban način, drukčije nego ostale.

Koliko ste se u pripremi za pisanje romana koristili alarmantnim podacima iz crnih kronika o samoubojstvima djece, kao i ostalim stručnim i publicističkim radovima na tu temu? 

Moram reći kako sam pročitala popriličan broj stručnih knjiga. Potom sam sjedila u Sveučilišnoj knjižnici i proučavala različite slučajeve kod nas, zabilježene u dnevnom tisku. Pratila sam i filozofijske eseje objavljene u časopisima. Sve se to međutim zbivalo prije nego što sam počela pisati. Naglašavam to – prije. Kada sam uronila u taj bijeli ekran na kojem su se slagala slova, riječi, ništa više za mene nije postojalo. Ništa o tome nisam više pratila. Zaokupljali su me isključivo moji likovi, tražila sam riječ, onu jednu riječ koju taj lik može ili mora reći, baš tada, samo u tom trenutku. I čitala sam poeziju. Osjećala sam silnu potrebu za poezijom, za onom najboljom. Možda kao nikada do sada u životu.

Tinejdžerka Đoi i njen stariji polubrat Filip odrastaju u obitelji u kojoj roditelji nedovoljno mare za svoju senzibilnu djecu. Oni se okreću jedno drugome, što na kraju završava u incestu. Jeste li time htjeli pokazati da devijacije u odnosima zapravo počinju iz obiteljskih tragedija?

Ne bih tako rekla. Nikoga ne osuđujem, najmanje majku. Otac ju tu upetljan zbog svoje patološke požude. Ali uvijek je pitanje: Gdje je kokoš, a gdje jaje? Ne znam vam na to odgovoriti. Kada bih znala, zasigurno bih prestala pisati. Napisala sam roman, posvetila tome četiri godine i sva su pitanja za mene još uvijek otvorena. Kako živi obitelj u današnjim vremenima? Postoji li uopće obitelj u klasičnom smislu toga pojma?

Otac i majka jure glavom bez obzira od jutra do mraka, kako bi djeci i sebi pribavili sve što im treba. Oni se, fizički, ne mogu istinski posvetiti djeci. Nemaju kada. Sve to jedino mogu riješiti oni koji imaju puno novaca. Rješavaju bogati, uglavnom kriminalci. To je prokletstvo doba u kojem živimo. U mom romanu primjer te patologije jest Antun. Otac Đoi , koja je izvršila samoubojstvo. Antun, naime, provodi život loveći bogate žene. Zato se rastavlja, ženi, ostavlja djecu, ne brine. I to ga na kraju stoji gubitka kćerke.

Sve su to redovite, dnevne pojave, vidimo ih na svakom koraku. Francuski filozofi govore i pišu da obitelji danas više nema. Kod nas, nasuprot tome, postoji cijeli jedan pokret što se zove 'U ime obitelji' i koji uporno djeluje izvan vremena i prostora. Ne snalazim se u tome. A kako bi se onda mogli snaći moji likovi? U svakom slučaju, čini mi se da je svijet u kojem živimo nalik labirintu u kojem smo se izgubili i u kojem se trenutno ne razabiru putovi izlaska.

U romanu ocrtavate i društvenu sliku Hrvatske, prikazujući s jedne strane bogaćenje hrvatskih tajkuna i život tzv. zagrebačkog jet-seta, a s druge strane profesore, klasu koja prosi da bi preživjela. Tu je i lik Đipsi, kojom ste se dotaknuli i romskog pitanja, a spominjete i ultrakatoličke udruge. Kako se mladi čovjek može snaći i izboriti za sebe u tako heterogenoj situaciji? 

Kako živjeti u svijetu, kako živjeti u društvu u kojem je novac jedini stvarni bog?! Početak i kraj svakog pitanja. Kako živjeti u društvu u kojem se takvo stvarno stanje stvari maestralno prekriva ispod tepiha, i to svim mogućim lažima i licemjerjima? E, u tome smo mi, Hrvatice i Hrvati, stvarno veliki maheri. Još od davnih vremena. Pazite, najpoznatije djelo koje se bavi licemjerjem napisao je Moliere i zove se 'Tartuffe'. Imao je Moliere problema kad je komedija prikazana na francuskom dvoru, ali je prikazana. U Dubrovniku je prevedena, nazvala se 'Tarto' i – nije prikazana! Govoriti o našem licemjerju kod nas je oduvijek bilo opasno. U romanu se pojavljuju naši novi bogataši Antun i Glori, kojima nikada i ničega nije dosta. Oni su nešto kao metafore za Pohlepu, Požudu i Pomamu. Nasuprot njima su profesori, znanstvenici, učitelji i drugi, ajmo reći, srednja klasa, koji jedva spajaju kraj s krajem. Čak i kad rade od jutra do mraka, oni nemaju dovoljno sredstava da podmire neulovljive i fantastične potrebe svoje djece, što ih ponovno nameću prodavači magle, to jest nezajažljivi gramzljivci.

Moram vam otkriti kako sam bila presretna u trenutku kada mi se iznenada otvorio pred očima sveukupan prostor mog lika koji se zove Antun. On glumi sveca s ljiljanom. A njegov stvarni prostor izgleda ovako: na gornjim katovima Antunove poslovne zgrade proizvode se legalno i legitimno žvakaće gume u svim bojama i oblicima. Kao veselje za djecu. U njegovim pak dobro skrivenim podrumima, do kojih se teško prodire, preoblači se ta 'relativna sirotinja' učitelja, profesora, znanstvenika itd. u prosjake. I tek tada, kao prosjaci, mogu zarađivati dovoljno sredstava za kakav-takav normalan život. Ova dvojna situacija, posve novih bogataša i njihovih siromaha, okupljena je na istom mjestu, u toj Antunovoj poslovnoj zgradi. Baš kao i u njegovom bolesnom umu. Taj je tajkun rodom iz izmišljenog sela koje iznad svega poštuje Zmiju. Poznatu još iz Biblije. Antunovo selo zato se zove Zmijavci. On je svojim ženidbama stekao imutak i sada ga množi, utrostručuje, zbraja. Zbraja žene i gomila bogatstvo. U njegovim podrumima pak ta 'relativna sirotinja' broji kunu i lipu, lipu i kunu. Tako sam pokušala, u romanesknom obliku, ispričati kako bogati stvaraju siromašne i obrnuto, kako jedni oblikuju druge i drugi prve, i kako takav svijet može rađati samo tragedije. Ali ni tragedija najvećih dimenzija, kao što je samoubojstvo djeteta u odrastanju, ne djeluje na to i takvo društvo. Već sutra dogodit će se novi slučaj. Na ovaj što se dogodio danas svi će zaboraviti. I tako redom. Pa kako se netko tko je još i tinejdžer može snaći u tome? Kako preživjeti? Kako ne potražiti bilo kakav izlaz?

Na jednom mjestu spominjete 'ispiranje dječjih mozgova u školi'. Kakav je vaš stav o kurikularnoj reformi?

Godinama prije nego što se pojavila kurikuralna reforma govorila sam i pisala o sablaznom programu naših škola. Po njemu se djeca odgajaju za građane 19. stoljeća. A živjet će kao građani 21. stoljeća. To za mene nije pitanje politike, ove ili one stranke. To je pitanje zdravog razuma! To je pitanje zdravlja jedne nacije. Naravno da u mom romanu i ono utječe na odluku Đoi. Ona se nesretnica trudi, ona je najbolja učenica, ona uči i uči, ali osjeća koliko je sve to skupa besmisleno.

Na kraju romana 'Ćutim te' navodite podatke o broju samoubojstava tinejdžera u Europi. Posebno zabrinjava podatak da je Hrvatska po broju samoubojstava mladih na osmom mjestu sa stopom od 8,2, što je dvostruko više od ostalih mediteranskih zemalja. Mislite li da je to prvenstveno posljedica loših obiteljskih odnosa ili cjelokupne situacije u zemlji?

To je pitanje sveukupnog sustava u kojem danas živimo. Kao i onoga u kojem smo živjeli prije. Ali to može biti i geografsko i svako drugo pitanje.

Samoubojstvo i incest tinejdžera - ima li što strašnije u Hrvatskoj?

Ne, nema. Ali da bi se otvorilo pitanje odrastanja u društvu kakvo je danas, činilo mi se neophodnim krenuti upravo od najstrašnijeg. Samo od onoga što je toliko bolno da viče do neba. Morala sam početi od Krika.

Gdje smo po vašem mišljenju zakazali kao društvo? Tko je glavni krivac – obitelj, školski sustav, socijalna skrb, sudstvo, odnosno, kako Đoi kaže, SPS – socijala, psihijatrija, sudstvo?

Pitate me kao da sam sociolog, a ja to nisam i nemam veze sa sociologijom. Čitala sam i pratila nešto oko tog sustava, tog SPS-a. On, zamislite, funkcionira u cijelom svijetu. Nismo ga mi izmislili. Srećom, nismo! Ali mi smo ga preuzeli. I nismo puno i dalje o njemu razmišljali. A taj je sustav, po mojem osjećanju stvari, temeljito upitan i nezreo. U osnovi, čini mi se da je zamišljen kao nešto što djeluje protiv djece. Zato sam se usudila nazvati ga: Medeja sustav. Pri tome Medeju ne zamišljam kao ženu, već naprotiv, kao svojevrstan kolektivni um.

Na temelju vaše autobiografije i prvog romana te posebno ovoga zadnjeg 'Ćutim te' stječe se dojam da duboko i romantičarski vjerujete da ljubav može riješiti mnoge probleme, odnosno da njen manjak donosi tragediju? Kao da na neki način slavite ljubav?

Mnogima zasigurno to moje slavljenje ljubavi djeluje ne samo kao romantičarski ispad, nego i kao nešto naivno i djetinjasto. OK. Možda je i tako. Ali moram reći kako cijelim svojim bićem doista vjerujem da nas ljubav prema Drugome može izvući iz labirinta u kojem smo zalutali. Pri tome pokušavam razlučiti ljubav od svega onoga što se uz pomoć te riječi danas prodaje te se s istim i uspješno trguje. Pokušavam je u svim svojim autobiografskim i drugim romanima odvojiti od pojmova kao što su brak, blagoslov, pornografija, seks i tako dalje. Pokušavam pokazati kako je ljubav ono u čemu nema nikakve, ali nikakve koristi, kako ona ni na trenutak nije utilitarna. Ponavljam, ljubav nije koristoljubna i kao takva stoji usuprot merkantilističkom društvu u kojem živimo. Naravno da ne znam i ne pokušavam odgovoriti na pitanje što je to ljubav. Lakše je reći što nije. Nisu na to odgovorili ni najveći pisci svih vremena, koje je oduvijek i iznova zaokupljala upravo ta tema, upravo ljubav prema muškarcu, ženi, majci, ocu, djedu, baki, unuku, unuci…

Imali ste nekoliko života, od novinarskog na radiju, preko kazališnog kao ravnateljica i intendantica, do ovog sadašnjeg kao spisateljica i autorica pet knjiga. Kako se danas doživljavate?

Ponekad mi se čini da sam pogriješila. Možda sam morala pisati prozu čitav život. Tu sam nekako doma. Ali kada se malo priberem i dublje razmislim, onda znam da to zapravo nije točno. Da nije bilo svih mojih teorijskih i praktičkih iskustava s kazalištem, svih tekstova i knjiga koje sam o tome pisala, kao i svih predstava i filmova koje sam gledala, zasigurno ne bih doprla do tog bijelog ekrana na ovaj, na svoj način pisanja proze. Ne bih vidjela sve te prizore i likove oko sebe. Ne bi bilo toga što gledam oko sebe dok pišem. To što me progoni, što me piše i što mi donosi muku, koliko i silan užitak.