Kada je 2015. godine američki komičar i glumac Aziz Ansari (domaćoj publici poznat iz serije 'Parks and Recreations') za Netflix snimio seriju 'Master of None', postojala je opravdana sumnja da će to biti još jedna od serija iz niza serija koje snimaju uspješni komičari da bi u njima prikazali fikcionaliziranu varijantu vlastitog života. Riječ je o serijama čiji je rodonačelnik megapopularni i sad već klasični 'Seinfeld' i koje su svoj vrhunac dostigle u radovima Louisa CK-ja, Marca Marona, a u novije vrijeme i komičarki Tig Notaro i Marije Bamford. S većim ili manjim odmakom od 'norme', s više ili manje osobnog potpisa i, na kraju krajeva, s više ili manje uspjeha - te su se serije obično fokusirale na osobnu dramu svojih autora, njihova unutarnja previranja i snalaženje u svijetu, često prepuno razočaranja, frustracija, tjeskobe i depresije pretočene u povremene komične situacije. Louis CK i još neki (uglavnom svi gore spomenuti) to su radili majstorski, neki drugi očigledno su se šlepali na popularnosti forme među određenom publikom i ukratko, činilo se da Aziz Ansari ne može tom podžanru ponuditi mnogošto novog.

Činilo se krivo. 'Ni u čemu majstor' (slobodan prijevod naslova 'Master of None', koji je dio engleske uzrečice jack of all trades, master of none, što otprilike znači 'u svemu stručnjak, ni u čemu majstor') već je u svojoj prvoj sezoni pokazao da Aziz Ansari formatu prilazi na drugačiji način. Činit će se možda banalnim, ali je istina da je u tome dosta veliku ulogu igrala i Ansarijeva dob - otprilike je za jedno desetljeće ili još malo mlađi od majstora koji su proslavili ovaj žanr. Zbog toga cijeloj priči nije pristupio iz pozicije krize srednjih godina, koja je Louisu CK-ju i Marcu Maronu, na primjer, jedna od glavnih okosnica - nego je u fikcijsku varijantu svojeg života uronio s pozicije mladoga muškarca koji još gradi život, planove i budućnost. Iako je u njegovu pristupu bilo dosta zbunjenosti, nesuglasica s okolinom i društvom, neuspješnih pokušaja da se snađe u zavrzlamama posla, ljubavnih veza, društvenih problema i obitelji - Azizov je glavni lik Dev Shah svemu tome pristupao daleko otvorenije, optimističnije i mnogo manje u izolaciji vlastite glave, previranja te usamljenosti.

Ostavivši Deva da se između prve i druge sezone bakće s rastankom od cure i pokušajima pronalaska nove karijere, autori (jer seriju supotpisuju Ansari i njegov prijatelj Alan Yang) su ga na početku nove sezone smjestili u Modenu, u Italiju, gdje šegrtuje u radionici za izradu svježe tjestenine. Prva epizoda nove sezone, u potpunosti snimljena u crno-bijeloj tehnici, posveta je brojnim klasičnim talijanskim filmovima, najviše od svih De Sicinim 'Kradljivcima bicikala', čiji su pojedini prizori gotovo doslovno citirani, iako prilagođeni suvremenom trenutku i tehnologijama. Simpatičan je to početak novog poglavlja u Devovu životu - Italija sa svojim životnim mentalitetom, hedonizmom i komunikativnošću izvrsno pristaje glavnom junaku, a super se uklapa i u Ansarijeve glavne preokupacije ljubavi, prijateljstva i životnih radosti. 

Kao i u prvoj sezoni, Ansari će se i ovdje, za vrijeme Devova kratkog boravka u Italiji i nakon njega, pozabaviti i brojnim društvenim temama, kao što je ona o obiteljskom religijskom nasljeđu i nošenjem s ograničenjima koje ono nameće, i u ovoj je sezoni serija izrazito inkluzivna pa prikazuje određene teme iz vizure brojnih pripadnika raznih etničkih, seksualnih i dobnih skupina, osoba s posebnim potrebama i raznih socio-ekonomskih skupina. Pritom nas 'Master of None' ne gnjavi prodikama, propovjedima ni nametanjima svojih stavova, nego sve to fino uklapa u skup šarmantnih, pametnih, životno uvjerljivih crtica iz života, koje su usput još i poprilično duhovite.

Ono što, međutim, posebno oduševljava jest velikodušnost u fokusu pripovijedanja, odnosno spremnost Aziza Ansarija da u nekim epizodama istupi iz fokusa, prepuštajući priču likovima koji su do tog trenutka bili sporedni, a ponekad čak i potpuno nepoznati. Posebno se u tome ističu dvije epizode ove sezone - 'New York, I love you' i 'Thanksgiving'. U prvoj se Aziz i njegovi prijatelji pojavljuju samo u nekoliko minuta, dok je čitav ostatak prepušten drugim stanovnicima njihova grada: jednom vrataru u zgradi s luksuznim stanovima, jednoj gluhonijemoj djevojci, jednom taksistu. U drugoj fokus nije prepušten baš potpunim neznancima, nego Devovoj prijateljici Denise i njezinim odlascima na obiteljske večere za Dan zahvalnosti, tijekom kojih pomalo svojoj pretežno ženskoj obitelji otkriva da je lezbijka.

I prije sam već spomenula da se Ansari od svojih starijih kolega koji su radili serije ovog sličnog tipa razlikuje po tome što je spreman iskoračiti iz vlastite glave, svoje izolirane perspektive i previranja, po tome što je otvoren prikazu i onih načina razmišljanja i osjećaja koje možda sam sasvim ne razumije - te da se ta njegova otvorenost širi čak i na skupine s kojima su klasični 'sredovječno frustrirani komičari' u vječitom sukobu: roditelji, konzervativne skupine, stariji, žene... No ova spremnost da u potpunosti prepusti priču nekome drugome čini ga istinski originalnim i unikatnim, pogotovo kada se uzme u obzir da unatoč tome njegov glavni lik, Dev, zbog toga ne prestaje biti glavni lik, protagonist serije. Dapače, on zbog toga postaje još slojevitija, još zanimljivija osoba, još uzbudljiviji junak glavne priče.

Zbroji li se sve to s očitim podizanjem ljestvice u Ansarijevu pripovijedanju u životu, u njegovu humoru, pa čak i u njegovoj klasičnoj kinematografskoj pismenosti, koju se u ovoj sezoni nije libio pokazati čak i izvan vrlo eksplicitnih posveta talijanskim filmašima - ova je sezona 'Majstora ni u čemu' izvrsna, jedinstvena i ne smijete je propustiti. Neće u njoj biti zmajeva, neće biti profesora kemije koji kuhaju meth, neće vam čak ni razglabati o smislu života i smrti, no pokazat će vam da i mladi, otvoreni, optimistični ljudi mogu vrlo mudro i zanimljivo promišljati svijet oko sebe i svoje mjesto u njemu. I da to nije ekskluzivna privilegija ciničnih sredovječnjaka s anksioznim poremećajem.