Svi su ljubitelji televizijskih serija i komedije čuli za Louisa CK-ja i njegovu nevjerojatnu, iznimno originalnu i ni sa čim usporedivu seriju 'Louie'. Nešto je manje gledatelja čulo za Louiejeva dugogodišnjeg prijatelja i komičarskog kolegu Marca Marona i njegovu seriju 'Maron' i iako su Louie i Maron podosta različiti pa su im tako i serije svaka na svoju ruku, jedna im je crta zajednička - obje serije govore o svakodnevici fikcijskih varijanti upravo tih komičara, u kojoj se obojica bave mnogim stvarima koje ih inače, u stvarnome životu doista muče. Komedija je, kažu, tragedija plus vrijeme koje je prošlo od tragičnog događaja pa su mnoge te teške situacije zbog vremenskog odmaka i vještom scenarističkom preradom obojene histerično smiješnim nijansama, ali princip je isti. Američka tzv. zahtjevna publika novijeg doba jednostavno obožava takve serije. CK-jevo i Maronovo humorizirano kopanje po vlastitoj utrobi nije samo hvaljeno na sva usta, nego je kod takve publike stvorilo i apetit koji traži još.

Negdje u tim sferama svoju je nišu pronašao mladi američki komičar i glumac Aziz Ansari, 32-godišnjak koji već godinama brusi stand-up zanat po njujorškim i inim comedy clubovima, a ostvario je i zapaženu ulogu u kultnoj seriji 'Parks and Recreation' veteranke skeč-emisije Saturday Night Live, Amy Poehler. Nakon odrađene višesezonske gaže u Parksima, Aziz je očito zaključio da po televizijskim brzacima može zaveslati i sam pa se uhvatio laptopa, napisao scenarij za seriju 'Master of None', sklopio ugovor s Neflixom i evo - prije koji tjedan na tom se streaming servisu pojavila prva sezona njegova scenarističkog i glumačkog čeda.

'Master of None' slijedi svijetlu tradiciju CK-jeve i Maronove introspekcijske komedije - u svakoj se epizodi kroz događaje iz svakodnevice obrađuje po jedan problem ili situacija koje muče našega protagonista, ali Ansarijeva je priča ipak podosta drugačija od Louiejeve i Maronove. Prvo, dok Maron i Louie kroz svoje probleme i svakodnevnu jadikovku pluže s dobrom količinom depresije (Louie) i neuroze (Maron), kod Aziza je, vjerojatno zbog mladosti, mnogo više riječ o traženju sebe i svojeg mjesta u svijetu. Ansarijev Dev (za razliku od dvojice starijih kolega, on je čak zauzeo takvu distancu da nije zadržao svoje ime u seriji) nije nezadovoljan svojim statusom u životu, kod njega je samo izražen osjećaj da taj status nije konačan i da sam Dev još ne zna točno prema čemu stremi. On je, osim toga, mnogo optimističniji i manje ciničan od Louieja i Marona, djelomično zbog toga što je riječ o drugačijem temperamentu, a djelomično i opet zato što je riječ o više od deset godina mlađem čovjeku. 'Master of None' je, osim toga, mnogo pričljivija serija od 'Marona' i 'Louieja' jer se sve Devove dogodovštine i previranja odvijaju u društvu troje najboljih prijatelja - Arnolda, Denise i Briana te djevojke Rachel, a nije sasvim nevažno napomenuti da se Ansarijeva serija može pohvaliti mnogo šarolikijom postavom od prilično 'srednjeklasno bjelačkih' Louieja i Marona - Arnold je bijelac medvjeđeg stasa, Denise je superkul lezbijka afroameričkog porijekla, Brian je dijete kineskih doseljenika jednako kao što je Dev sin indijskih i tako redom.

I problemi s kojima se Dev susreće te koje obrađuje u svakoj epizodi nešto su drugačiji od onih s kojima se susreću Louie i Maron te se u njima očituje nešto više društvene angažiranosti, makar ona ponekad i bila pomalo propovjednička (kao što je slučaj u zadnjih nekoliko minuta inače izvrsne epizode o razlici ženskoga i muškoga iskustva života u velikom gradu) te više iskrenih pokušaja za ostvarivanjem bliskog kontakta s drugim ljudima (posebno izraženo u možda najboljoj epizodi, onoj o roditeljima, gdje Devove roditelje glume pravi roditelji Aziza Ansarija). Iako prva sezona serije ima otvoren kraj, u kojemu Dev donosi neobičnu odluku o svojoj budućnosti nakon što mu je otac savjetovao da pročita jedan ulomak iz knjige 'Stakleno zvono' Sylvie Plath (legendarni ulomak o stablu s plodovima), cijeli je feeling serije mnogo pozitivniji nego što je to slučaj kod Louieja i Marona. Pa iako Ansariju nedostaje nešto životne mudrosti, promišljenosti i iskustva da bi iz njih isukao čistu genijalnost koja katkad curi iz kadrova njegovih starijih kolega, ovdje je također riječ o vrlo zrelom djelu, nimalo brucoškom ni naivnom, koje je upravo ono što i želi biti - louiejevski podžanr humoristične serije za generaciju današnjih mlađih tridesetogodišnjaka.