Ima jedna stvar na koju se gotovo svi kritičari zapiknu kada se osvrću na domaće filmove, a to je lamentiranje nad time koliko prirodno govore likovi. Istina je - to je dosta česta boljka domaćih filmova i serija; likovi nerijetko zvuče poput televizijskih/radijskih spikera ili pak govore mehanički, kao da se više trude biti razgovijetni negoli uvjerljivi. Sigurna sam zato da će oni koji i inače stalno drve po toj mani domaćih filmova nešto slično primijetiti i u filmu 'Moj dida je pao s Marsa'. Ima, naime, momenata u kojima dijalog zvuči suviše spikerski ili grbavo i iako to uopće nije tako strašno - da, mora se priznati da glumačka ekipa ne zvuči kao ležerni kuišonoburaz Bad Blue Boy iz tramvaja. Ili već neka druga lokalno-dijalektalna varijanta.

No sada, kada sam napisala tu zamjerku i skinula s vrata sve one koji će mi poslije pisati poruke na temu 'kak moš reć da je film super kad govore ko telefonska sekretarica', moram napisati i dobru vijest - to je jedina zamjerka koju imam na ovaj film. A iskreno rečeno, nije to ni tako velika zamjerka. Kada se uzme u obzir da dvoje glavnih odraslih glumaca, primjerice, uopće nije iz Hrvatske (naslovnog didu glumi Norvežanin, a mamu glavne junakinje Slovakinja) te kad se uzme u obzir da je riječ o filmu za djecu, pa još k tome i filmu za djecu sa snažnom edukativnom notom - stvari odmah izgledaju mnogo bolje i taj već zamorni prigovor o 'ukočenom govoru' postaje manje važan.

U filmu 'Moj dida je pao s Marsa', naime, toliko je simpatičnih, pametnih, uzbudljivih, vizualno razigranih, dirljivih pa i poučnih stvari da tu i tamo pokoja spikerski izgovorena rečenica čak i nije toliko bitna. Povrh toga, dijaloge koje izgovara glavna junakinja, djevojčica Una (izvrsna Lana Hranjec) uopće ne bih nazvala ukočenima ni neprirodnima, dok ono što govori njezin frend, robot Dodo (glas Ozrena Grabarića) i mora zvučati pomalo neprirodno jer Dodo, jel'te, i nije prirodno biće.

No maknimo se napokon od tog već izraubanog prigovora o prirodnom i neprirodnom govoru (premda ga možemo ostaviti kao pozadinski šum i trajnu preporuku za poboljšanje hrvatskim glumcima) i posvetimo se tome kakav je ovo film. 'Moj dida je pao s Marsa' priča je o djevojčici Uni, koja živi u sretnoj i relativno skladnoj obitelji (iako se povremeno nateže sa starijom braćom), a posebno je bliska s djedom, pomalo otkačenim seniorom koji u podrumu njihove kuće sastavlja svoje izume, od kojih je najrevolucionarnije napajanje snagom prdeža. Djed ju je naučio i gledati zvijezde teleskopom i općenito je začarao svojim neobičnim interesima. Una je, međutim, pomalo usamljena i baš nema prijatelja koji bi joj došli na skoru proslavu rođendana, a u školi ju jedna djevojčica, praćena dvjema uvijek prisutnim pobočnicama - i maltretira, oduzima joj džeparac i prijeti joj objavljivanjem nezgodnih videa na internetu.

U prošlosti Unine obitelji, međutim, postoji jedan neobičan incident - eksplozija od prije trideset godina, u kojoj je neidentificirani leteći objekt pogodio kuću njezine majke i djeda, a o kojoj Uni nitko nikada nije ispričao pravu istinu. Jednoga dana, međutim, nad Uninu kuću nadvije se opet neko čudo iz svemira i nakon toga Unin djed nestane, a mama završi u bolnici. Tražeći djeda u podrumu, Una nailazi na neobičnog malog robota i saznaje da joj djed nije ono što je mislila da jest...

Pustolovina u koju Una kreće s malenim robotom, tražeći svojeg djeda i, kako se poslije ispostavi, spašavajući i život svoje mame - nevjerojatno je simpatična, zabavna i duhovita, obojana žarkim bojama i vrlo efektnom kombinacijom steampunk estetike i ljepota prirode u kojima je snimljena njezina odiseja. Unine i robotove dogodovštine su, osim toga, snažno obilježene i poučnim momentima, u kojima se djecu kojoj je film namijenjen uči vrijednostima kao što su prijateljstvo, ljubav, povjerenje i suosjećanje. 'Moj dida je pao s Marsa' uz sve je to i punokrvni znanstveno-fantastični film s pripadajućim specijalnim efektima koji možda nisu na razini smash-bang hollywoodskih eksplozija u svemiru, ali su unatoč tome vrlo efektni i uvjerljivi - čak bi se moglo reći da su nešto što u domaćem filmu baš i nismo imali prilike previše gledati.

Time 'Moj dida je pao s Marsa' crpi tradiciju onoga najboljeg iz SF-a; kroz priču o natprirodnom, izvanzemaljskom i nepoznatom zapravo govori o ljudskom stanju, pa tako i vanzemaljci iz Unine i djedove priče zapravo zrcale probleme koje ima glavna junakinja, kao i emocije s kojima se bori njezina obitelj. Sve je to, dakako, ispričano na dječjoj razini - jer ovo je ipak film za djecu - ali valja pritom imati na umu da 'dječje' nipošto ne znači i 'gluplje' niti 'prizemnije', nego možda samo prilagođeno uzrastu i specifičnim problemima s kojima se djeca susreću u toj dobi. Uostalom, kada pri kraju filma maleni robot Dodo pruži svoje metalne ručice prema Uni u kolima hitne pomoći, morate barem malo zasuziti od ganuća bez obzira na dob - inače ste doista od kamena.

'Moj dida je pao s Marsa' osim svega je toga i ozbiljan projekt kojim su tvorci, osim filmske zabave, htjeli snimiti i materijal kojim bi se u školama promicala filmska pismenost, upozoravalo na neke probleme s kojima se susreću djeca, i u tu su svrhu čak i izrađeni materijali za nastavnu obradu. Drugim riječima, 'Moj dida je pao s Marsa' izvrstan je film za djecu i hvalevrijedan kamen temeljac za edukaciju djece kroz zabavne medijske sadržaje.

A kada se sve to zbroji i oduzme, nekako onih nekoliko nespretno izgovorenih rečenica u dijalogu više i nije presudan faktor po kojem bi se sudio film.