Teško je biti četrnaestogodišnjak. U nekim dijelovima svijeta ta rečenica ima i dodatnu težinu jer djeca te dobi proživljavaju nezamislive traume, siromaštvo, izrabljivanje i zlostavljanje, ali biti četrnaestogodišnjak nije lako ni ako živite u razvijenom svijetu, u privilegiranoj srednjoj klasi, imate smartphone, svoju sobu, ne morate brinuti za nabavku odjeće i hrane, a bilo kakve financijske i radne brige od vas su još udaljene čitavo desetljeće. S četrnaest ste godina, naime, gdje god i u kakvim god uvjetima živjeli - uvijek u pubertetu.

Film mladog američkog komičara i redatelja Boa Burnhama, 'Mala matura', koji je premijerno prikazan na festivalu u Sundanceu, a ovih se dana prikazuje na beogradskom FEST-u bavi se upravo time. I na prvi pogled, čini se kao da se bavi temom koja je već obrađena u tisućama (uglavnom američkih, ali ne samo američkih) filmova. Ono po čemu se ovaj film, međutim, razlikuje od gotovo svih drugih filmova koji govore o tome kako je teško biti tinejdžer jest to što je ovaj film, prije svega, posvećen isključivo intimnoj perspektivi jedne introvertirane djevojčice te to što ta djevojčica nema nekih vidljivih, opipljivih problema.

U gotovo dokumentarnom stilu ovaj nas film poziva da zajedno s glavnom junakinjom, Kaylom Day (izvanredna Elsie Fisher) prođemo kroz zadnjih pet dana osnovne škole ili, kako to prijevod naslova sugerira, zadnjih pet dana pred 'malu maturu'. Kao što saznajemo iz Kaylinog videodnevnika koji redovito posta na YouTube, Kayla je djevojčica koju svi u školi smatraju tihom i povučenom, iako ona tvrdi da zapravo nije takva i da bi svi, samo da je se potrude malo bolje upoznati, vidjeli da je razgovorljiva, duhovita i druželjubiva. Kayla u svojim videozapisima drugim tinejdžerima nudi savjete o tome kako biti svoj, kako imati više samopouzdanja, kako pristupiti drugim vršnjacima, ali kad se pomaknemo iz njezina svijeta videozapisa i društvenih mreža, vidimo da je Kayla dijete koje većina njezinih vršnjaka uopće ne primjećuje.

I to je okosnica svega što se Kayli zbiva u pet dana koje pratimo u filmu. Kayla nije izravno zlostavljano dijete - nitko je ne vrijeđa, ne ponižava, ne maltretira u školi. Čak i kada dođe do dodjele školskih nagrada, u kojima učenici glasaju tko je od njihovih šulkolega najbolji ili najgori u nečemu, Kayli ne pripadne nikakva nagrada koja bi je osramotila - proglase je samo najtišom na školi. No Kayla žudi za tim da bude primijećena. Na svoj popis želja ispred svega upisuje to da želi najbolju frendicu, pa zatim dečka, a stupac do toga, koji je naslovljen 'kako to steći' sama sebi piše savjete koje u stvarnom životu nikako ne uspijeva provesti.

Nije da se ne trudi - odlazi na rođendansku proslavu uz bazen u kući roditelja jedne kolegice iz škole, nastoji biti srdačna i simpatična prema momku koji joj se sviđa, strahovito se razveseli kada tijeko posjeta srednjoj školi koju će uskoro pohađati stekne novu, stariju frendicu... No Kayla, kako to njezini okrutno realistični i pronicljivi vršnjaci točno primjećuju - doista jest tiha i povučena osoba, djevojčica koja svoje nesigurnosti u vezi s time kako izgleda, kako se ponaša i kako je drugi doživljavaju ne uspijeva kompenzirati na način koji je uobičajen među njezinim kolegicama. Kada se pojavi na partyju uz bazen, u svojem se zgodnom, ali jednodijelnom badiću drži stidljivo i pogrbljeno, iako prati make-up tutoriale na YouTubeu, ne uspijeva ih baš najbolje pretočiti na svoje lice, nije samouvjerena u nastupu, pomalo je nezgrapna i zbunjena.

Kayla zato naveliko bježi u svijet društvenih mreža, tako se još više izolirajući, a usput i udaljavajući od oca s kojim živi (otac je samohran, samo u jednoj sceni se kratko spominje da joj je majka 'otišla' još dok je bila beba), prema kojem - gotovo shizofrenično - katkad biva strahovito osorna i nepristojna, a katkad k njemu dolazi po jedinu utjehu.

Kayli se u pet dana tijekom kojih je pratimo neće dogoditi ništa osobito strašno niti ništa osobito lijepo, ali svaka će njezina interakcija s vanjskim svijetom i vršnjacima biti tegobna i pomalo traumatična, no na kraju ćemo vidjeti da ipak ne gubi nadu. Čak i kada, družeći se s društvom svoje nove frendice iz srednje škole, doživi blago neugodan susret s momkom koji je pokuša nagovoriti na malo džiki-mikija (Kayla tu pokazuje da ipak ima samopoštovanja i da neće učiniti baš sve da bi se svidjela i bila prihvaćena), ona to nekako preživljava, ide dalje i na kraju filma, dok snima video sama za sebe kao maturanticu na kraju srednje škole, govori s nadom i mudrošću.

Mnogi su već izrekli i napisali brojne komplimente ovom filmu Boa Burnhama - tome koliko je uvjerljiv, realističan i s koliko se ljubavi i razumijevanja bavi emotivnim stanjem 'običnog tinejdžera', pa ću im se ja i pridružiti. Ono što je u ovom filmu najzanimljivije jest to što, unatoč svim tegobama, na kraju morate zaključiti da je Kayla, iako možda na povučenijoj strani spektra, potpuno normalna tinejdžerka i potpuno normalna osoba koja se očito razvija u potpuno normalnu osobu. Samo što je ovaj film uspio uhvatiti taj jedan kratki trenutak od pet dana kroz koje pokazuje da je uvijek teško biti tinejdžer. Bez obzira jesi li bogat, siromašan, tih, glasan, lijep ili ružan i bez obzira živiš li u doba kada svoj svijet tražiš u svijećama osvijetljenoj knjižnici ili u doba kada to činiš na smartphoneu i putem društvenih mreža.