Priča je sljedeća. Početkom 2017. godine jedan je mladi poduzetnik, imenom Billy McFarland na raznim sajmovima i konferencijama počeo promovirati svoj novi proizvod - aplikaciju Fyre, koja je trebala postati nešto poput Tindera za angažiranje glazbenih izvođača. S jedne bi se strane registrirali iventi, s druge strane izvođači i onda bi se putem aplikacije organizatori ivenata pokušavali spojiti s izvođačima. Ako organiziraš neki događaj, odeš na tu aplikaciju, klizneš prstom lijevo ili desno ako želiš ili ne želiš nekog registriranog izvođača, a onda on pogleda ono što nudiš pa klizne prstom lijevo ili desno ako želi prihvatiti angažman ili ne. Billy je za promociju svojeg novog proizvoda angažirao i jednog od popularnih izvođača - repera Ja Rulea, a jedan od glavnih načina na koji su htjeli promovirati svoju apku bio je glazbeni festival Fyre na Bahamima, točnije na dijelu Bahama koji se naziva Exuma.

Fyre je trebao biti ludilo od festivala, ostvarenje svih mokrih snova instagramski opsjednutih milenijalaca. Billy McFarland navodno je za festival zakupio privatni otok koji je nekoć pripadao kolumbijskom narkobosu Pablu Escobaru, posjetiteljima festivala u paketima se nudio cijeli doživljaj - od boravka u luksuznim vilama uz more, preko vrhunske hrane, kupanja na predivnim plažama, ludovanja na jet-skijevima i druženja s jet-setterima, pa sve do koncerata i partyja na kojima su trebala nastupati imena poput Disclosurea i Blink 182. Festival je, dakako, bio namijenjen mlađariji dubljeg džepa, a alat kojim su se poslužili da bi na njega privukli posjetitelji bile su društvene mreže, prije svega Instagram. Na snimanje promotivnog videa za festival McFarland i ekipa potrošili su silne milijune, od tog snimanja načinivši višednevni party na spomenutom privatnom otoku, dovodeći sa sobom najpoznatije supermodele, influencere i zvijezde, a kada su ga, preko nekih od najjačih influencera, kao što je primjerice Kendall Jenner, lansirali na društvene mreže - stvar je eksplodirala. Svi bogati američki klinci htjeli su upravo na taj festival. Lova se počela slijevati ko luda.

No vrlo brzo su se pojavile prve naznake da nešto nije u redu. Ljudi koji su uplatili predujme ili čak cijele pakete ulaznica i boravke odjednom više nisu dobivali nikakve informacije o tome kako će doći do otoka na kojem se festival održava. Opetovani upiti na stranicama festivala, negativni komentari i prigovori počeli su nestajati sa sajta. Pojavili su se ljudi koji su tvrdili da je cijeli festival prevara, iz same organizacije festivala počele su curiti informacije koje su govorile da je sve u kaosu, počele su se objavljivati fotografije na kojima je bilo vidljivo da teren na kojem se priprema festival uopće ne izgleda onako kako je najavljeno, a na dan kada je festival trebao početi i kada se prvi kontingent od kojih dvjestotinjak posjetitelja pojavio na Exumi - postalo je jasno da je festival kolosalno propao, da nema luksuznih vila, nego samo hrpa šatora na nekom jadnom mjestu, da je dobar dio izvođača odustao jer nisu nikada plaćeni i sve u svemu, sve je otišlo u vražju mater.

Bez obzira jeste li čuli za fijasko s festivalom Fyre ili niste, Netflixov dokumentarac 'Fyre: The Greatest Party That Never Happened' interesantan je, dinamičan, na trenutke urnebesno smiješan, a na trenutke istinski potresan film u kojem vam glavni protagonisti objašnjavaju što se zapravo dogodilo. A kada kažem 'glavni protagonisti', onda mislim na sve osim Billyja McFarlanda, koji se u filmu pojavljuje zato što su nakon propasti festivala ostali sati i sati materijala na kojima je sam McFarland snimljen, no autori u film nisu uvrstili razgovor s dotičnim jer mu nisu htjeli platiti onoliko koliko je tražio da se pojavi pred kamerama i ispriča svoju verziju priče. Dokumentarac je, međutim, pokrio priču iz perspektive onih koji su festival pokušali organizirati - od marketinških i PR agencija, preko same firme Fyre i softverskih inženjera koji su razvijali aplikaciju, pa sve do lokalaca koji su danonoćno hrmbačili da bi postavili infrastrukturu festivala, a na kraju ostali neplaćeni i osiromašeni.

Netflixov je film odličan ako se želite informirati o konkretnom tijeku događaja, o svim organizacijskim propustima, očitim muljažama (od kojih nisu sve objašnjene) i o lakovjernosti pregoleme mase ljudi koji su popušili spiku pokretača cijele stvari. Dok ga gledate, svako vam se malo razjapljuje vilica zbog količine novaca koju je McFarland uspijeva iskamčiti ili se praviti da je ima, svako malo pucate od smijeha zbog svega što su mu ljudi vjerovali, svako malo ostajete zatečeni pred stvarima koje su ljudi bili spremni napraviti zato da bi festival uspio (posebno se ističe priča jednog ostarijeg investitora, koji pred kamerama priznaje da je bio spreman 'oralno obraditi' carinskog službenika na Bahamima zato da bi na festival dopremio flaširanu vodu), ali na kraju će vam se i stegnuti srce nad sudbinom siromašnih lokalaca, koji su u nekim slučajevima izgubili cjeloživotne ušteđevine jer su sudjelovali u tom pothvatu.

U promet je, međutim, gotovo istodobno s Netflixovim dokumentarcem, pušten i Huluov dokumentarac 'The Fyre Fraud', koji priča manje-više istu priču, ali s dvije ključne razlike. Prvo, autori Huluovog dokumentarca imaju intervju s Billyjem McFarlandom, odnosno, oni su mu pristali platiti honorar za sudjelovanje u filmu. Drugo, za razliku od Netflixova dokumentarca, koji se više foksuirao na samu kronologiju propasti festivala Fyre i svjedočanstva sudionika, Huluov se dokumentarac više orijentirao na prikaz toga zašto je takvo što uopće bilo moguće. Analizirajući kulturu društvenih mreža i njihov svijet fantazije, njegovu podložnost prevarantskim psihopatima kao što je McFarland i čitavu gomilu ljudi koji su njegove želje ispunjavali bez pitanja i prigovora iz nekih svojih interesa - Huluov dokumentarac više se ponaša kao svojevrsna novinarska istraga koja, osim samih događaja, pokušava sagledati širu sliku.

Oba pristupa - i Netflixov i Huluov imaju svoje prednosti i mane. Netflixova je već spomenuta - nemaju svjedočenje glavnog 'krivca' i njegovu verziju priče, a cijeli je debakl prikazan kao isključivo njegovo, samostalno zlodjelo, što je praktički nemoguće. Huluov je, pak, dokumentarac, nezgodno i teško pratiti ako već prije niste pogledali Netflixov ili se nekako drugačije informirali što se zapravo dogodilo s festivalom Fyre jer on cijelu kronologiju priče ocrtava samo u najgrubljim crtama i pretpostavlja da nas većina već zna što se zbilo.

No oba dokumentarca - iako se trse predstaviti kao istraživački filmovi koji tragaju za istinom i razotkrivaju jednu veliku prevaru - imaju barem po jedan GOLEMI ETIČKI PROBLEM. Za Netflixov ne bismo ni znali da ga nisu spomenuli na kraju Huluovog dokumentarca, gdje stoji natpis da je u produkciji Netflixova dokumentarca sudjelovala PR agencija koja je sudjelovala i u organizaciji festivala Fyre. Drugim riječima, objektivnost Netflixova dokumentarca velikim je dijelom dovedena u pitanje time što ga je dijelom financirala agencija koja se na debaklu festivala Fyre grdno posvađala s McFarlandom. Ozbiljni dokumentaristi takvo si što ne bi dopustili.

S druge strane, Huluov dokumentarac PLATIO JE McFarlandu da sudjeluje u njemu, što je također, s dokumentarističko-novinarskog stajališta, veliki no-no. Jest da McFarlandovo sudjelovanje u tom dokumentarcu nije baš bogznakako rasvijetlilo ni njegovu ulogu ni ono što si on misli o svemu tome jer se lik više-manje sparkirao pred kamerama i muljao nejasne gluposti, ali svejedno. Nakon gledanja oba dokumentarca ostao je dojam da su se tu razne 'medijske sile' našpičile na to da nekako razjasne cijelu misteriju propasti festivala Fyre, te da im je to jako važno zbog nekih skrivenih interesa, a ne zbog istine.

Nama, iz ovih dijelova svijeta, osim toga, cijela priča u nekim svojim segmentima i ne djeluje toliko nevjerojatno. Da, naravno, cifre o kojima se govori, frivolnost zbog koje su organizatori uspjeli navući tolik broj ljudi da im unaprijed daju pare na slijepo, činjenica da je to što se festival navodno održava na nekadašnjem otoku Pabla Escobara - prednost, a ne nedostatak, gotovo čarobna moć influencera i slično - svakome su, pa i nama čisti science-fiction. No muljaže ovoga tipa, tipovi koji se sjete da bi mogli prodavat maglu za velike pare, a poslije se prave da 'nisu ništa loše mislili' i da 'svatko radi pogreške' - nama su svakodnevica iz dnevnih novina. Pa nam lik poput Billyja McFarlanda, osim što je fakat mlad i osim što fakat djeluje psihopatski, baš i nisu tako nepoznati. Još kad se tome doda da su u cijeloj propasti festivala najviše nastradali stanovnici jedne siromašne zemlje, koji su se ponadali da će, radeći za bogatije i uspješnije, malo popraviti svoj kućni budžet i nacionalnu ekonomiju - priča izgleda sve poznatija i poznatija.

No nakon gledanja oba dokumentarca ipak ostaje jedan čudan, gorko-sladak osjećaj. Billy McFarland totalni je sociopat, varalica kojoj je stalo samo do vlastite dobiti i izvanjskog prestiža. Ono što je učinio je grozno. No to je uspio učiniti samo zbog posve apsurdne opsesije onih koji su mu sličniji nego što bi željeli priznati - njegovih zaposlenika koji su mislili da je sve to što radi ipak nekako moguće, njegovih investitora koji su se polakomili za lakom lovom i, na kraju, njegovih posjetitelja, koji misle da je vrhunac životne vrijednosti partijati na plaži na kojoj je nekoć stražnjicu hladio jedan od najvećih zločinaca modernog doba. Što da vam kažem? Nekako mi se čini da svi - uključujući i autori ovih dokumentaraca, koji temu propalog festivala obrađuju kao da je maltene kriza na Bliskom istoku - zaslužuju jedni druge.

No da je riječ o zanimljivim, napetim i u neku ruku fascinantnim dokumentarcima, o fenomenima koji će vas zaokupiti i zainteresirati barem na par sati koliko traju - jest. Pogledajte ih. Koštat će vas manje nego one koji su vjerovali McFarlandu, a razočaranje će sigurno biti višestruko manje.