Pozornica je tako postala poligon za kazališno propitivanje zamršenih spona u odnosu manipulator-manipulirani, pri čemu je ključni prijepor jasan od samoga početka: Orgon, bogati trgovac, u kuću je doveo Tartuffea, svojeg pobožnog pouzdanika kojega su svi osim njega prozreli kao varalicu i licemjera. Upravo oko te ključne razlike u poimanju Tartuffea i njegovih namjera plete se osnovna komična linija komada.

Ta temeljna diskrepancija, između Orgonova doživljaja Tartuffea i onoga svih ostalih likova, motiv je koji se perpetuira kroz predstavu, koju otvara scena dostojanstvene molitve, da bi već trenutak kasnije publika bila bačena u središte temperamentne obiteljske krize.

Orgonu, kojega igra Goran Grgić, podršku daje majka (Vlasta Ramljak), koja u Tartuffeu (Mislav Čavajda) također vidi samo neupitan zbroj vrlina, no obitelj se buni – Orgonova žena Elmire (Nina Violić), šurjak Cleante (Livio Badurina), kći Mariane (Luca Anić), njezina družica Dorine (Jadranka Đokić), sin Damis (Ivan Colarić).

Glumački ansambl još čine Nikša Kušelj (Marianin prosac Valere), Mirta Zečević (Sudski činovnik) i Lana Barić (Izvršno tijelo).

Jaz između Tartuffea i ostatka obitelji naznačen je i scenografski – oni se nalaze bliže publici, s ove strane staklene stijene koja odvaja njegov magloviti sivi svijet od njihova, životnijega, simbolično učinjenoga prizemljenijim pijeskom kojim je prekriven čitav taj dio scene.

Njegova hinjena duhovna uzvišenost dodatno je naglašena time što se njegov glas čuje preko mikrofona, kao da dolazi izdaleka, dok su oni tu, pred publikom, od krvi i mesa, opipljivi i grešni.

Puno je skrivenih razina značenja u toj komediji, zbog čega je i bila zabranjena nakon praizvedbe 1664., da bi konačno, preinačena nekoliko puta, 1669. doživjela obnovu i uspjeh, koji do danas ne jenjava.

Moliereov je komični genij skriven u replikama njegovih likova, a sva komedija toga djela sadržana u psihološkim igrama koje se oslanjaju na brze izmjene majstorski fabuliranih stihova u brzim dijaloškim nadmudrivanjima koja se oslanjaju na, i ovise o, vještini glumačke igre.

Temelj za to daje sjajan prijevod Vladimira Gerića, a ključnu ulogu igra sposobnost glumačke artikulacije, u brzoj komunikacijskoj razmjeni, zamršenih Moliereovih intelektualnih rečeničnih obrazaca.

Tartuffe je naslovni lik te drame, no Milerova se predstava zapravo bavi Orgonom; njegovom pasivnošću pred licem očigledne hipokrizije, te gotovo tjelesnim uživanjem u prepuštanju odnosu u kojemu je on tek marioneta na nečijem putu do cilja.

Grgić je u kompleksnu emocionalnu arenu unutar koje se odigrava taj odnos stupio kao hinjeno pasivan lik, gradeći lik Orgona na spoju britkih jezičnih vratolomija i glumačke vještine impersonacije agresivne rezigniranosti.

Čavajdin Tartuffe razvija se iz himbe; hladan je, odmjeren i vješt na jeziku; njegova manipulacija oslanja se na strateško planiranje, a jedini put kad se prepušta navali svoje unutarnje pohlepe je kad pokuša obljubiti Elmire i biva otkriven. Ali ni tad ne podliježe emocijama, pasivno prihvaća posljedice, a čak se i njegov pokušaj preokreta čini nedovoljno ambicioznim, kao da mu je svejedno, a tako se i prepušta sudbini, koja ga na kraju odvodi u zatvor.

Cijeli je komad strukturiran kao jedan dugački trenutak koji prethodi kulminaciji – od početka pa sve do Orgonova otrežnjenja, napetosti i skrivene namjere kao da kipe ispod površine svih odnosa i razgovora, da bi sve kulminiralo u sceni pokušaja obljube, nakon čega slijedi naglo razrješenje i kraj.

Upravo u kraju skriva se vrhunska ironija toga djela, kojim se Moliere pokušava dodvoriti kralju, Louisu XIV, kako bi skinuo nametnutu zabranu igranja, u istodobnoj vrhunskoj ironiji ismijavanja toga istoga kralja.

Emotivno-psihološki sraz između dobrostojećeg trgovca Orgona i varalice, lažljivca, laskavca i licemjera Tartuffea odvija se u minimalistički zamišljenom ambijentu Branka Hojnika, na granici modernističke jasnoće i neke vrste futurističke kapsule, unutar kojega se protagonisti kreću kao figurice u Moliereovoj suptilno razrađenoj igri psihološkog nadmetanja.

Kostimografkinja Jelena Proković odjenula ih je moderno, otkrivajući njihovu tako snažno prisutnu tjelesnost.

Izražajniji temperament u komadu prisutan je u liku Dorine, Marianine družice kojoj je dana uloga 'glasa razuma', one osobe koja ne pripada obitelji i samim time smije sve istine izgovoriti glasno i bez ustručavanja, a Đokić ju igra srčano i izravno.

Elmire Nine Violić kao da se ne može odlučiti između prepuštanja, koketnosti, bezobrazne ironičnosti i histerije, dok Livio Badurina Cleantea igra savršeno izražajno i izričajno artikulirano.

Svima im je zajedničko jedno temeljno prepuštanje, kao da igraju neku vrstu role-playa u kojemu su sve uloge i odnosi unaprijed definirani a ishodi zadani, u predstavi koja bi se mogla opisati kao farsa komedije, a koju je premijerna publika ispratila ovacijama i aplauzom.