Steven Soderbergh oduvijek se pomalo opirao hollywoodskim standardima i kalupima. Kažem pomalo jer s druge strane, nije da je dizao filmske revolucije i snimao je blockbustere kao i svi drugi Holivuđani, ali nekako se uvijek barem trudio biti svoj i drugačiji. Zbog toga i jest jedan od najboljih redatelja današnjice i zbog toga je njegov autorski potpis prepoznatljiv na svemu što čini. Tako je i s 'Mozaikom', novom mini-serijom koju je snimio za HBO. 

Soderberghu ovo nije prvi susret s televizijom - prije nekoliko je godina isto tako vrlo prepoznatljivo oblikovao 'Kirurga', sjajnu Cinemaxovu seriju o problematičnom liječniku iz New Yorka na početku dvadesetog stoljeća. No s 'Mozaikom' je Soderbergh svoj stvaralački nemir, svoju potrebu da učini nešto što dosad još nije, odveo u drugom pravcu. Prije samog emitiranja serije, naime, u Americi je izdana aplikacija 'Mozaik', u kojoj su gledatelji mogli sami birati iz perspektive kojeg će lika rješavati glavnu misteriju i općenito, interaktivno sudjelovati u cijeloj krimi-priči. Definitivno novi teritorij za Soderbergha, ali i za TV serije uopće. 

Zanimljivo je, međutim, da sama serija 'Mozaik', nakon cijele te priče s aplikacijom, izgleda manje 'revolucionarno' i manje autorski osebujno negoli što je izgledao 'Kirurg'.

Da se ne bismo pogrešno shvatili, 'Mozaik' je sasvim gledljiv i zanimljiv. Priča o nestanku, odnosno ubojstvu autorice megapopularne dječje slikovnice Olivije Lake (glumi je sjajna Sharon Stone) privući će svakog ljubitelja krimi-serija, ali i one koji vole još nešto malo light opservacija o mračnim tajnama malih mjesta, o beskrupuloznosti superbogatih i supermoćnih te čak i one koji vole malo sapuničarske intrige i strasti. 

Ukratko prepričana i bez spoilera, serija govori o izmišljenom skijaškom gradiću Summitu u Utahu (snimljena je uglavnom u Park Cityju), gdje već spomenuta Olivia Lake ima kuću i imanje na kojem je izgradila svijet iz svoje superpoznate slikovnice za djecu. Njezini superbogati susjedi žele kupiti to imanje zbog njegova potencijalnog mineralno-rudarskog bogatstva, što ona odbija. Oni pak na to angažiraju šarmantnog prevaranta da je obrlati, zavede i nagovori na nekakve druge poslovne planove, koji će olakšati njezino iseljavanje s imanja. Olivia je, kako već prije doznajemo, pomalo usamljena i sklona bacanju oka na mlade, zgodne muškarce, zbog čega još prije susreta sa šarmantnim prevarantom na imanje useljava izvjesnog Joela da joj pomaže oko njegova održavanja u zamjenu za mentoriranje u crtanju (Joel želi izgraditi karijeru kao strip-crtač), ali i s nadama da bi se s njim mogla zbližiti i na neki intimniji način. Kada se to izjalovi jer Joel ima djevojku i kada Olivia upozna Erica (onaj prevarant odozgo), odnos između Olivije i Joela se, blago rečeno, zagorčava, a ubrzo se to događa i s njezinim odnosom s Ericom jer joj ovaj priznaje kako je uopće došao do nje. Netom nakon toga Olivia nestaje, a veliki broj tragova upućuje na to da je ubijena, njezin je zaručnik-prevarant Eric glavni osumnjičeni, ali nešto u cijeloj toj priči ne štima...

Ono što me u 'Mozaiku' možda najviše zbunilo mješavina je Soderberghova prepoznatljiva realističnog, pomalo 'golog' stila s pričom koja jest krimić i blagi društveni komentar, ali poprilično naginje golicanju sapuničarskih gledateljskih strasti. Soderberghove ogoljene scene s minimumom điđa-miđa, jedva čujnim ili nikakvim soundtrackom i hladnom distancom možda su super kada je riječ o prikazu Olivijina bogatog susjeda i njegovih zlih jataka, prilikom prikaza borbe okrivljenikove sestre sa sustavom koji joj je brata prejednostavno optužio i strpao u zatvor i u pokušajima da se naizgled šarmantna zajednica jednog malog gradića prikaže kao mjesto prepuno mračnih tajni. No serija je isto tako prepuna ficleka u kojima Olivia razmjenjuje britke šale sa svojim gay prijateljem, poluhumorističnog ponašanja lokalnog javnog tužitelja i braniteljice i inih prizora koji bi više pripadali u serije kao što su 'Osveta' ili 'Male laži', a ne u noir krimiće kakvim se predstavlja 'Mozaik'. U takvom kontekstu soderberghijana izgleda pomalo bizarno i kao silom nasađeni element.

Velikim ljubiteljima televizijskih krimi-serija zacijelo će biti problem i razrješenje glavne misterije u 'Mozaiku'. Naime, iako je Soderbergh seriju snimio s konceptom da je sve ono što je gledatelju potrebno za rješavanje tajne Olivijina nestanka/ubojstva dostupno već u prvoj epizodi, to je u njegovu razlomljenom pripovijedanju i režiji doista teško prokljuviti, a da stvar bude još gora, na kraju, kada se u šestoj epizodi sve razriješi, izgleda previše banalno za sav megakoncept na kojem je izgrađeno. Vidjela sam komentare po internetu da je situacija bolja i put do rješenja donosi veće zadovoljstvo kada se serija 'igra' putem aplikacije, što ne znam, ali sam sklona povjerovati jer ovako, samo u seriji - whodunnit element nije nešto što opravdava sve začkoljice prezentirane do tada. Osim toga, podosta je i nedorečen.

Sve u svemu, iako je 'Mozaik' gledljiv, iako u njemu glume dobri glumci, iako će sigurno privući gledatelje mješavinom noir i sapuničarskih elemenata te zagolicati interes onih zahtjevnijih Soderberghovim autorskim stilom - čini se da je cijela priča mnogo zanimljivija kao koncept nego kao sama serija. No unatoč tome, pozdravljam takve inovacije i eksperimente. Nadam se da će sljedeći biti bolji.