Kada su prije nekoliko godina dvije superkvalitetne TV serije - 'Momci s Madisona' i 'Na putu prema dolje' završile svoju nezaboravnu turneju po svjetskim TV postajama - mnogi su se kritičari zapitali jesmo li došli do kraja 'zlatnog doba televizije'. Mnogima se činilo da jedno poglavlje priče o televizijskim serijama kao novom mediju kroz koji su se pričale najkvalitetnije suvremene drame završava i pitali su se što slijedi dalje. 

Ubrzo se, međutim, pokazalo da nema razloga za zabrinutost. Don Draper i Walter White svojim su odlaskom s malih ekrana možda obilježili kraj ere apsolutne dominacije antijunaka u kvalitetnim igranim TV serijama, ali bojazan da televizijske serije nakon njih više neće imati što ispričati svojem gladnom gledateljstvu pokazala se sasvim neopravdanom. Jedino što se dogodilo jest to da antijunaci više nisu jedino što pokreće i inspirira suvremenu svjetsku produkciju TV serija. Sada je takvih pokretača, nadahnuća i tema još i više nego prije, a kvaliteta na razini Breaking Bada ili Sopranosa postala je očekivani standard. 

Godina 2017. i najzapaženije strane (pretežno američke) TV serije koje smo gledali tijekom njezina trajanja možda je jedna od najboljih ilustracija činjenice da televizija sa svojim serijama nije nigdje zastala niti se izgubila. Dapače, sudeći po onome što smo vidjeli ove godine ona ide i dalje, ruši nove granice i očekivanja, upušta se u sve ambicioznije priče i doživljaje, regrutira autore i djela koji nisu zainteresirani za status quo, nego nam iz tjedna u tjedan ruše predrasude i raspiruju maštu, potičući nas da o onome što su snimili još dugo raspravljamo te njihova djela arhiviramo na diskovima za neko buduće gledanje i analizu.

Bilo je zato teško odabrati samo deset najboljih stranih serija 2017. godine jer ih je u domeni najboljih u proteklih 360-ak dana zaplivalo najmanje tridesetak. Čak i u samom izboru deset najboljih teško je zapravo tvrditi da je serija koja se nalazi na petom mjestu doista bolja od one na sedmom i slično jer bi vjerojatno svih deset bez ikakvog problema u određenom kontekstu moglo zasjesti na vrh popisa. U nastavku je, dakle, osobni izbor deset serija iz 2017. godine, od desetog mjesta prema vrhu.

10. BROOKLYN 9-9 (5. sezona)

Jedan od najboljih sitcomova koji se trenutačno prikazuju na američkim televizijama (a odnedavno je uvrštena i među humoristične serije koje HTV prikazuje na svojem drugom programu). Ne posustaje ni u petoj sezoni prikazivanja i, osim što je istinski duhovita, pametna i dinamična, zanimljiva je i po tome što nije tek komedija o odnosima na radnom mjestu, nego uz humor bez problema fura i policijske priče kakve bi legitimno prošle i u bilo kojoj dramskoj policijskoj seriji. 

9. BETTER THINGS (2. sezona)

Druga sezona priče o losanđeleskoj glumici Sam Fox (fenomenalna Pamela Adlon), njezine tri kćeri, majci i krugu prijatelja prekrasno je razvezla premisu iz prve sezone. U drugoj je sezoni to postao jedan dirljiv, emotivan kolaž prizora iz života žene koja iznad svega svojoj djeci želi pružiti bolje stvari. Jedna od najljepših stvari u prikazu Samina života jest to da je istodobno vrlo realističan, uvjerljiv i kompleksan, a s druge strane - upravo u duhu svojeg naslova - pokazuje koliko je glavna junakinja posvećena tome da u svojem životu ne ostane samo na osnovnom preživljavanju, nego da i sebi i svojim kćerima i prijateljima priušti - nešto više. Sam je često predirektna, gruba, čak i prosta, njezine je razmažene kćeri ponekad teško voljeti, majka joj je naporna i sebična, prijatelji svakojaki... ali ona se doista trudi u svakoj situaciji pronaći ono najbolje. Svoj financijski privilegiran položaj ne koristi na isprazne stvari, glamur i glitter, nego tako da svoju djecu i sebe okružuje ljepotom, umjetnošću, otvorenim razgovorima, dobrom hranom, prijateljima i obitelji. Ako se ikada i za jednu seriju moglo reći da govori o roditeljskom životu koji prije svega i iznad svega afirmira život, onda je to ova. Pa čak i kad joj je jedna cijela epizoda u sezoni posvećena - smrti.

8. THE GOOD PLACE (2. sezona)

Za seriju 'The Good Place' već se po njezinim najavama moglo reći da će biti nešto posebno. Autor joj je Michael Schur, kojeg znamo i po genijalnim stvarima kao što su 'Parks and Recreation' ili 'Brooklyn 9-9', a glavne face u njoj su Kristen Bell i Ted Danson, koji se još doista nikada nisu pojavili ni u nekoj televizijskoj seriji a da je svojom pojavom nisu poboljšali. Sjetite se samo Veronice Mars ili Arthura Forbishera u seriji 'Damages'! Prva sezona 'The Good Placea', osim toga imala je i zgodnu priču o mladoj ženi koja nakon smrti završi u raju, iako je i nama kao gledateljima i njoj kao protagonistici jasno da ondje nikako nije trebala završiti pa se uskoro ta njezina nezaslužena prisutnost počinje odražavati na prirodu raja u kojem obitava. 

No unatoč cijeloj toj zgodnoj priči, sjajnoj ekipi i razigranosti, prva je sezona završila obratom zbog kojeg smo se svi pitali što li će, dođavola, sad učiniti u drugoj sezoni. Osobno, pribojavala sam se da će cijela druga sezona biti naporno razvlačenje nečega što su autori majstorski riješili jednom epizodom, e da bi ostatak sezone posvetili komičnom razlaganju izrazito kompleksnih moralnih koncepata koji određuju jesu li ljudi dobri ili loši, zaslužuju li odlazak u raj ili ne. Ako niste gledali, vjerojatno vam uopće nije jasno o čemu govorim, i to je tako zato što se trudim izbjeći spoilere, no 'The Good Place', iako je svoje mjesto među kvalitetnim TV serijama zaslužio već prvom sezonom, s drugom se instantno katapultirao u televizijski panteon. Nema, naime, nijedne druge serije koja će uz šarene kulise i urnebesne šale iz tjedna u tjedan uranjati u najdublje etičke dileme koje čine samu suštinu ljudskoga stanja. Jednostavno nema. I zato je to jedna od najboljih serija ove godine.

7. RICK AND MORTY (3. sezona)

Genijalna i fantazmagorična animirana serija Justina Rollanda i Dana Harmona u svojoj je trećoj sezoni... ha, sada bi dobro legla ona fraza 'otišla korak dalje', ali to bi u slučaju ove serije bilo ponavljanje očitog. 'Rick i Morty', naime, stalno odlaze 'korak dalje', u njihovu je univerzumu od samog početka sve otprilike petsto koraka dalje od bilo koje druge priče. Pijani degenerik/genijalni znanstvenik Rick i njegov zbunjeni unuk tinejdžerske dobi Morty još od prve se sezone kreću dimenzijama i svemirima (doslovno) kakvi vam mogu pasti na pamet samo ako ste nekoliko koraka dalje od razmišljanja običnog čovjeka i ako još pritom imate animacijske vještine koje to mogu pratiti. 

Nije zato nimalo neobično što smo u trećoj sezoni 'Ricka i Mortyja' doživjeli svojevrsnu ekspanziju sumanutih svemira ove serije - jer se to događalo i u prethodnim sezonama. Ono što je za treću sezonu specifično jest to da je ta ekspanzija, iako i dalje skakuće po udaljenim galaksijama i dimenzijama u kojima, recimo, vladaju privremena pravila besmrtnosti ili već takvo neko čudo - ovaj put nešto dublje zaronila i u Rickovu nutrinu, njegov psihički i emotivni profil, njegov pravi odnos prema unuku, kćeri i ostalim osobama koje mu je malo teže doživljavati kao potrošni interdimenzionalni materijal. Čak i kada to de facto jesu.

6. BOJACK HORSEMAN (4. sezona)

Netflixova animirana serija o antropomorfiziranom konju koji je devedesetih bio zvijezda televizijskog sitcoma, a sada pokušava pronaći neki smisao i svrhu svojem životu jedan je od najboljih prikaza depresije među televizijskim serijama. Unatoč svim šalama, šarenilu, urnebesnim likovima kojima glasove daju dobro nam poznati televizijski komičari, BoJack je u svakoj sezoni dosad imao jednu nit, jednu misao vodilju koja je gledatelju lomila srce i tjerala ga da sagleda prazninu u vlastitom životu, da se zapita nad svim mehanizmima kojima sam sebe izolira od ostatka svijeta, da s 'doljnje' strane promotri svoju i tuđu potragu za srećom. To se nije promijenilo ni u četvrtoj sezoni 'BoJacka', s tim da se ovaj put naša glavna konjina malo više pozabavila drugim ljudima u svojem životu, ponajviše svojom majkom, novopronađenom kćeri (koja to na kraju nije), prijateljicama i agenticama. BoJack ni prije nije bila serija koja bi imala problema sa slojevitim i pametnim, uvjerljivim prikazom ženskih likova, no u četvrtoj je sezoni, mogli bismo reći, to sve obojeno i jednom finom notom feminizma.

5. TWIN PEAKS - POVRATAK

Po mišljenju mnogih, ovo je serija godine, revolucionarni pomak u televizijskom izričaju s kojim se apsolutno ništa drugo ne može mjeriti, serija koja mora biti na vrhu popisa jer je jedina koja je 2017. (a i šire) doista pomaknula granice u ovom mediju. I svi su ti argumenti točni - za neke dijelove novog 'Twin Peaksa'.

Atomska eksplozija u kojoj se rađa zlo uz zvukove Pendereckijeve 'Tužaljke za Hirošimu', Cooperov bijeg iz Black Lodgea, tragično-zastrašujući prizori sa Sarom Palmer ili Audrey Horne, sam završetak i još mnogi drugi momenti povratničkog 'Twin Peaksa' prije svega su hipnotički prekrasni i doista su nešto što je samo David Lynch mogao donijeti na televiziju. Kao i s prvom inkarnacijom ove serije, kada je devedesetih pokrenuo nešto čemu se nitko dotad nije nadao, i ovim je 'Twin Peaksom' otpilio bilo čija i bilo kakva očekivanja te isfurao svoju viziju, svoj svijet, svoj mrak u kojem je potraga za istinom istodobno teška i nedodirljivo prekrasna. Kao i prije 27 godina, ovogodišnji je 'Twin Peaks' nešto što nitko drugi nije napravio na televiziji i nešto o čemu ćemo još dugo, dugo razgovarati. No na svaki takav predivan, revolucionarni, transcedentan trenutak došlo ih je i ponešto takvih da se čovjek, kao što je to rekao američki kritičar Alan Seppinwall, morao zapitati trolaju li ga to Frost i Lynch ovog tjedna ili u čemu je problem. Nije to umanjilo ni kvalitetu ni važnost 'Twin Peaksa' kao jedne od najboljih i najoriginalnijih serija ove godine. Ona to i dalje jest. No zbog tih mi se 'drugih' momenata serija svidjela malo manje nego četiri druge, pa na ovom popisu zauzima izvrsno peto, a ne prvo mjesto.

4. SLUŠKINJINA PRIČA

U godini Harveyja Weinsteina, #metoo kampanje, u godini u kojoj su čak i žene iz najprivilegiranijih krugova napokon počele progovarati o zlostavljanjima kakvima su izložene, u godini Donalda Trumpa i njegovih gluposti, u godini u kojoj se ženskim pravima nabacivalo i trgovalo kao jeftinom robom - 'Sluškinjina priča', snimljena po klasiku Margaret Atwood došla je u pravi čas i s mnogo se dobrih razloga pozicionirala kao najvažnija serija godine. 

Distopijska je to priča o budućnosti u kojoj konzervativna revolucija žene pretvara u obespravljeno vlasništvo muškaraca i u kojoj 'sluškinje' - kasta kojoj pripada glavna junakinja Fredova (fantastična Elizabeth Moss) - moraju rađati potomstvo besplodnim obiteljima. Sama priča o takvom tretmanu žena, takvoj ekstremnoj situaciji u kojoj se na naša prava udara među prvima i s najtežim maljem - aktualna je uvijek. Bila je aktualna kada je Atwood napisala taj roman početkom osamdesetih, bila je aktualna i prije, aktualna će, nažalost, biti još neko vrijeme. No ono što je ovu seriju učinilo još upečatljivijom upravo u ovom trenutku jest to što su autori serije ubacili poveznice s dobom prije samog uspostavljanja teokratske Republike Gilead. Pojavni oblici konzervativne revolucije, dobacivanja u javnosti, demonstracije - sve je to ovoj seriji dalo ton hitnosti, prepoznatljivosti iz stvarnog života, užasa koji nam stoji pred vratima, sve nas je to podsjetilo koliko nam se to, čak i u ovom modernom, naoko osviještenom svijetu, lako može dogoditi. Mnogi su kritičari seriji zamjerili stanovitu dozu nesuptilnosti, i imali su pravo. 'Sluškinjina priča' ne operira u domenama simbola, naznaka, finih nijansa ni računanja na to da će gledatelj sam izvući zaključke iz nagovještaja. To i nije takva priča. To je panična priča o najgorem mogućem scenariju, o najgoroj mogućoj budućnosti čovječanstva. Nema tu mjesta za finjaka ni za suptilne nijanse. 'Sluškinjina priča' se pojavila, stresla nam šaku u glavu i viknula nam: 'Probudi se!' Nije nikada ni očekivala da bilo što čitamo između redaka.

3. FEUD: BETTE AND JOAN STORY

Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da će Ryan Murphy, isti onaj lik koji je snimao gluposti poput 'American Horror Story' dvije godine za redom snimiti neke od najboljih serija koje su se mogle pogledati na televiziji, rekla bih mu da je jeo fermentirane čušpajze ili tako nešto čudesno. Pa ipak, Ryan Murphy je prošle godine snimio sjajnu seriju o suđenju O.J. Simpsonu, a ove nas je godine počastio pričom o sukobu između Bette Davis i Joan Crawford. U oba je slučaja riječ o takozvanim antologijskim serijama, što je naziv kojim se u Americi nazivaju serije koje imaju zajedničku 'krovnu' temu, ali im svaka sezona priča jednu priču iz te rubrike, pa je tako priča o O.J. Simpsonu snimljena pod glavnom temom velikih američkih kriminalističkih priča, a priča o Bette i Joan u serijalu koji će se baviti poznatim zavadama, odnosno svađama.

Na prvi pogled, priča o Bette i Joan doima se kao bezvezno eksploatiranje hollywoodskih tračeva. Gledamo priču o dvije megaslavne glumice koje su u određenom trenutku svoje karijere navodno jedna drugoj zamjerile hrpu stvari, pa se onda okrenule jedna protiv druge, međusobno se podrivajući do smrti. No priča o sukobu ove dvije zvijezde u ovoj je seriji obrađena kao nešto mnogo više, mnogo kompleksnije, pametnije, s izuzetnom nježnošću, ali i brutalnošću u odnosu na problem kojim se bavi. Bette Davis i Joan Crawford, naime, pokušale su nastaviti karijeru hollywoodskih glumica i nakon što su prešle pedesetu. To je za standarde tog okrutnog grada, ali i ovog okrutnog društva jednostavno bilo previše. Bile su stare, nitko ih više, kako to 'ljubazno' u jednom trenutku kaže jedan producent, ne želi odvesti u krevet - zašto bi ikome bile zanimljive? Jedino po čemu su mogle ostati zanimljive bilo je groteskno nadmetanje i međusobno 'čupanje perja' dvije 'istrošene babe', što je Hollywood uvidio i dobro ih debelo izmanipulirao da udovolje toj potrebi. Ryan Murphy nam je, pak, prikazao što je stajalo iza svega toga. Gomila tuge i gomila nepravde, gomila diskriminacije po spolu kojoj nisu uspjele izbjeći, eto, ni žene s najvećim privilegijama na svijetu. U godini Harveyja Weinsteina, #metoo kampanje i u godini 'Sluškinjine priče', Murphyjeva je priča zato još jedna kaplja koja je sve pomogla tkati. A Susan Sarandon i Jessica Lange bez imalo su pretjerivanja ovdje odigrale uloge svog života.

2. MINDHUNTER

Serija proizašla iz suradnje Netflixa s jednim od najcjenjenijih redatelja današnjice - Davidom Fincherom, ali i iz mračnih zakutaka istraživanja uma serijskih ubojica koji su predstavljeni u istoimenoj knjizi nekadašnjih FBI-jevih profilera. Temu serijskih ubojica obrađivali su već mnogi filmovi i serije, a obrađivao ju je i David Fincher, no ono po čemu se 'Mindhunter' izdvaja jest to da se doista drži svojeg naslova. Serija je to koja govori o ljudima koji doista nastoje uhvatiti, shvatiti, protumačiti um serijskog ubojice. U njoj se ne otkrivaju počinitelji strašnih zločina - svi su ubojice kojima se bavi već odavno u zatvoru. U njoj se nastoji otkriti što ih je na takvo što nagnalo, kakve su im bile životne okolnosti, kakav način razmišljanja, kakav psihološki profil.

No da je riječ samo o tome, 'Mindhunter' bi bio možda samo malo bolji dokumentarac. Serija, međutim, uz to donosi i mnogo dodatnih slojeva, među kojima su najzanimljivji oni u kojima vidimo kako takvo istraživanje uma serijskih ubojica utječe na same istraživače te oni u kojima vidimo koji dijelovi iz razmišljanja serijskih ubojica postoje i u 'normalnih' pripadnika društva. Iako se u vanjskom svijetu FBI-jevih agenata iz ove serije ne događaju neke pretjerano uzbudljive stvari i zločinci im ne bježe pred autom s uključenom sirenom, njihovo je putovanje još mnogo opasnije, zanimljivije i vodi ih do mnogo daljih predijela nego što bi to mogao ijedna potjera za kriminalcem po ulicama velegrada. Osim toga, i 'Mindhunter' se, baš kao i 'Sluškinjina priča' i 'Feud', uključuje u sve glasniju javnu raspravu o položaju žena, načinu tretmana žena u društvu. Svi su u seriji istraženi serijski ubojice, naime, muškarci koji napadaju, muče, mrze žene, a muškarci su pretežno i oni koji ih pokušavaju shvatiti. Žene koje ulaze u taj svijet - bez obzira jesu li likovi u seriji ili gledateljice - ulaze zato s još malo pojačanom dozom nelagode, s još jačim osjećajem da se moraju dodatno zaštititi od nepoznatog i strašnog neprijatelja. A to nisu samo ubojice s kojima profileri u ovoj seriji razgovaraju iza rešetaka. To je sve ono što im je dopustilo da u svojoj ludosti tako procvatu.

1. PREOSTALI (3. sezona)

Ove je godine završila i raskošna, prelijepa, tužna i emotivna saga o kraju svijeta, o gubitku, o usamljenosti, o vjeri, o smrti, ali i o samoj prirodi života - serija 'Preostali'. Iako naveliko zanemarena na glavnim dodjelama televizijskih nagrada, bila je to ne samo najbolja serija godine, nego serija desetljeća. Ne bi me čudilo da se o njoj za koju godinu počne govoriti onako kao što se govori o još jednoj seriji koja je u svoje doba bila naveliko ignorirana na nagradama - o 'Žici' Davida Simona, no iskreno, ne bi me začudilo ni da se o njoj tako i ne počne govoriti. Jer mnogo je lakše, ma koliko mračne i okrutne bile, voljeti priče o tvrdim momcima iz policijskog i kriminalnog miljea, nego priče o gubitku, praznini, smrti i životu, priče o slomljenom svijetu koji nekako mora nastaviti dalje.

Pa ipak, unatoč svoj težini, unatoč tome što smo se svi mi koji smo gledali 'Preostale' sa svakom novom epizodom, uz praćenje onoga što se događa glavnim likovima, morali duboko zagledavati i sami u sebe - autori 'Preostalih' svoju su priču do kraja uspjeli izvući s predivnom, gotovo lirskom lakoćom. Svi oni koji su se bojali da će Damon Lindeloff - jedan od tvoraca serije - ovdje opet nešto sprčkati i početi na neki glup način objašnjavati misteriju nestanka 2 % svjetskog stanovništva koja stoji u glavnoj premisi priče - sigurno su odahnuli. I ne samo odahnuli. Sigurno su bili oduševljeni. Posljednji dio 'Preostalih' okončan je s gorko-slatkom mješavinom tuge i nade: napukli svijet koji je ostao nakon nestanka 2 % ljudi koji su u njemu živjeli nekako je ipak našao načina da nastavi sa životom, ali nikada se nije uspio popraviti ni ispuniti. Kevin i Nora pronašli su ono što su tražili, iako to nije ono što su mislili da traže, ali mnogi oko njih NISU pronašli ni to. Nisu uspjeli uhvatiti to nešto bez čega im je život na ovome svijetu rubno podnošljiv. U raspletu ili - bolje rečeno epilogu priče o preostalima vidjeli smo da, ako želiš nastaviti živjeti, možeš dobiti nešto, ali možeš i izgubiti sve. Nora i Kevin su dobili nešto - nije sasvim sigurno je li to nešto uopće stvarno, ali njima je dovoljno. Neki drugi - kao što je Norin brat Matt - izgubili su sve. No to je najbolje što se može, poručuju nam tvorci ove serije. To je najbolje što nam ovaj poluprazan, velik, neobjašnjiv svijet može ponuditi. I tako su i snimili svoju priču.