Među tragičnim i ukletim pjesničkim figurama svjetske književne povijesti, a takvih nije malo (John Keats, Arthur Rimbaud itd.), Isidore-Lucien Ducasse poznatiji kao Comte de Lautreamont ipak zauzima posebno mjesto. Lautreamont je 1846. rođen u urugvajskom Montevideu, jer mu je otac bio tamo u diplomatskoj službi. U Francusku je došao tek živjeti kao 13-godišnjak, a preživio je još sljedećih 11 godina, većinom usamljen i otuđen od društva, iz čega je izašlo i njegovo jedino zaokruženo književno djelo 'Maldororova pjevanja'.

U izdanju Šarenog dućana u jednoj knjizi pod naslovom 'Maldoror' okupljena su 'Maldororova pjevanja', kratka zbirka pjesama i pisma koja je Lautreamont pisao izdavaču i kritičaru nakon što su 'Pjevanja' objavljena; ukratko, tu je sve što je ovaj prerano preminuli književnik ikada napisao. 'Maldororova pjevanja' su nakon objavljivanja bila zaboravljena, a kasnije otkrivena i revalorizirana kao vrhunsko književno djelo ('dokument nastranog i pomračenog uma', kako piše prevoditelj Zvonimir Mrkonjić u pogovoru) na koje su se naročito pozivali nadrealisti kao najavu svoje poetike.

O tome što je Lautreamont stvorio s 'Maldororovim pjevanjima' tportal.hr razgovarao je s mladim magistrom francuske književnosti Goranom Subotićem, koji je na pariškoj Sorbonne obranio zanimljiv rad na temu ludila u književnosti, i to na primjeru memoara Brienne Le Jeunea, a sada se priprema za doktorat o problematici ludila i autobiografske književnosti. Maldoror je, nesumnjivo, svojevrsni alter ego Lautreamonta te su 'Pjevanja' izraz pjesnikove nesvakidašnje psihe.

Goran Subotić napominje da 'Maldororova pjevanja', između ostaloga, 'zasigurno zauzimaju mjesto u bogatoj tradiciji tekstova koji upozoravaju na to koliko je 'suvremena' artikulacija o metasistemu književnosti zapravo stara'. Riječ je o djelu koje, ističe Subotić, 'ne najavljuje samo pokret nadrealizma, već čitavo dvadeseto stoljeće': 'Testiranje konvencija i kodova književnosti očita je već na vrlo površinskoj razini čitanja 'Maldorora'. Ne znamo, stoga, čujemo li glas Ducassea - stvarnog autora, Lautréamonta - pseudonima pod kojim se tekst objavljuje, Maldorora - lika u tekstu, ili možda misterioznog glasa koji se pojavljuje u prva dva izdanja teksta potpisanim kao '***'. Ne znamo pripovijeda li se ili pjeva. Likovi su lišeni jasnih psiholoških portreta. Jezik i stil mješavina su romantičarskog uzvišenog, preko banalnog, do apsurdnog. 'Maldororovo pjevanje' u jednom trenutku odjekuje silinom vapaja tragičnog junaka, u drugom lucidnošću filozofa, a katkad se samo izgubi u melodičnom baljezganju. Glorifikacija estetike zla, čudovišnosti i slučajnosti, bogati bestijarij, zijev s obzirom na stroge klasične žanrovske zahtjeve, korištenje konkretnih mjesta kako bi se prostor u romanu apstrahirao, itd. bili su otkrivenje za kasnije eksperimente u poeziji. Rezultat je iskustvo čitanja koje odgovara halucinaciji, košmaru i transu.'

Čitanje ove knjige je, kaže Goran Subotić, 'iskustvo vrtoglavice': 'S Maldororom sanjarimo o zločinu, krvi, truleži i patnji, čujemo krikove, odvrćemo glavu uznemireni strahotama koje nam predočava, ali istovremeno reagiramo na njegove šale i s njime se smijemo. Čitajući potpisujemo pakt. Užasnuti smo, ovaj put samima sobom, ali isto tako i potajno fascinirani mračnim svijetom koji se pred nama otkriva i koji nam je dan na iskušenje, dirnuti ljepotom ispisanih slika i zatrovani mislima kojima se u svakodnevnici opiremo. Užitak u čitanju dolazi upravo iz magijskog opoja izazvanog otrovom: fragmentom zabranjenog znanja koji nas nepovratno odvodi u stanje nelagode i neprilagođenosti, ali nam istovremeno nudi i novu, drukčiju perspektivu i stimulira promjenu.'

Zato i ne čudi što je teško odrediti je li Lautreamont napisao poemu, roman ili nešto treće, odnosno nedefinirano. 'Na žanrovskoj razini 'Maldoror' se čini jednako uklet, jednako nestalan i jednako polimorfan kao njegov glavni lik. Primjećujemo fragmente mnogih žanrova, ali ga ne možemo reducirati ni na jedan. Ne samo da primjećujemo heterogenost žanrova kao što su ep, roman, (pseudo)autobiografija, dnevnik, i slično, već je teško reći spada li 'Maldoror' pod narativne ili lirske oblike. Konstantno mijenjanje strategije čitanja na koju smo primorani rezultira iluzijom da tekstualna, odnosno fikcionalna stvarnost, nije onako dobro sadržana u književnom mediju kako smo navikli. Prvo pjevanje 'Maldorora' upravo tematizira pretapanje jednog svijeta u drugi – fikcionalnog u stvarni, unutarnji svijet lika koji osmozira s čitateljevim', objašnjava Goran Subotić.

Ipak, nije Lautreamont ni prvi ni posljednji koji se u književnosti bavio misterijama ludila i zla, kaže Subotić: 'Byron, Poe, Sade, Baudelaire, Goethe, da spomenemo samo neka od imena iz kanona, bavili su se istim problemom iz različitih perspektiva. Stoga, na primjer, ako površno usporedimo Sadeovu i Lautréamontovu viziju zla, brzo će nam postati jasno zašto se čitajući Sadea osjećamo odbojnost, a čitajući Lautréamonta nesigurnost i nemir. Naime, Sadeova Justine, unatoč svim nevoljama koje joj se događaju, inzistira na vrlini, a čitatelj se, iako užasnut slikama i epizodama Zla, referira na dobro utabanu hijerarhiju morala. U 'Maldororu' takva referenca izostaje, sjeme Zla nalazi se u sâmom Stvoritelju te se izgubljenost u strategiji čitanja nadopunjuje i dezorijentiranošću u moralno-etičkoj strategiji. Kod Sadea se razlika Dobra i Zla prikazuje kao bjelodano jasna, kriteriji Dobra koriste se s ciljem opisivanja Zla. Možemo reći da Lautréamont otežava tu dihotomiju oslobađajući ideju Zla od ideje Dobra.'