Nije teško objasniti činjenicu da su antijunaci u pričama po zadanom zanimljiviji od junaka. Ljudi s manama stvaraju konflikte, stvaraju dramu, u njima se, mnogo više nego u svecima koji pričaju s pticama na cvjetnim livadama, uvelike očitava sva tragedija i komedija ljudske prirode - naša, ljudska sposobnost da budemo inteligentni, da znamo razliku između dobra i zla, ali da u navali višeslojnog pakla ljudske duše učinimo sve ono što je krajnje glupo i moralno sablažnjivo. Dobre priče gotovo uvijek počivaju na nečijim pogreškama i grijesima, a tko će plodnije i živopisnije griješiti od antijunaka?

Jedno je, međutim, kada priča - u ovom slučaju televizijska serija - počiva tek na klasičnom antijunaku, čovjeku s kobnom manom koja će ga na kraju neminovno odvesti do propasti - kao što su u klasičnim televizijskim djelima bili Tony Soprano, Don Draper, Walter White ili čak animirani BoJack Horseman, a sasvim je drugo kada se priča vrti oko likova koji su doista krajnji, besprizorni šupci bez ikakvih iskupljujućih osobina. Tony Soprano, kao što nam govori izrazito psihoanalitična serija 'Obitelj Soprano', odrastao je u kriminalnom miljeu i s psihopatskom majkom pa točno vidimo kako je postao ono što jest i donekle suosjećamo s njim, Don Draper toliko je nesretan i mrzi sebe još od djetinjstva u sirotinjskom bordelu da ne može nego oko sebe sijati nesreću i jad, Waltera Whitea bolest je pretvorila u čudovište, a BoJack bi silno htio biti dobra osoba, ali jednostavno ne može. Svi su oni loše osobe, ali imaju i svojih mekih, osjećajnih strana, onih strana zbog kojih ih razumijemo i zbog kojih prema njima osjećamo empatiju.

HBO-ova serija 'Nasljeđe' govori, međutim, o skupini ljudi za pronalaženje čijih je iskupljujućih osobina potreban najjači elektronički mikroskop na svijetu, a kad bismo ga i imali, pitanje je bismo li te osobine pomoću njega našli. Još sam u osvrtu na prvu sezonu ove serije napisala da je teško, gotovo nemoguće suosjećati s tom bratijom, počevši od psihopatski dominantnog pater familiasa Logana Roya, pa sve do njegove različito talentirane ili priglupe razmažene klinčadije. No dok je u prvoj sezoni 'Nasljeđa' sav taj obiteljski cirkus jednog od najmoćnijih svjetskih medijskih imperija bio prije svega začinjen crnim humorom i satirom koji su ga činili zabavnim za gledanje, u drugoj su sezoni autori zaronili u mnogo mračnije i mnogo dublje vode.

Obitelj Roy, naime, nakon događaja je iz prve sezone u stvarnom rasulu. Nakon neuspjelog pokušaja izdaje i svojevrsnog 'državnog udara' koji je isplanirao najinteligentniji pripadnik trule loze - Kendall Roy (fantastični Jeremy Strong) nisu se poljuljali samo obiteljski, nego i poslovni temelji Royeva carstva. Stari je Logan zato sada krenuo u opaku, perfidnu i neviđeno okrutnu ofanzivu, kako prema konkurentima na tržištu, tako i prema članovima vlastite obitelji.

I članovi njegove obitelji su se promijenili, ili su barem autori serije odlučili svakoga od njih prikazati u nešto ranjivijem, psihološki razrađenijem svjetlu. Kendall je praktički katatoničan - sve je svoje sposobnosti, inteligenciju i poslovno iskustvo posve podredio očevim željama i planovima te izvan njih gotovo da i ne postoji kao osoba, osim što pokazuje ozbiljne simptome suicidalne depresije. Siobhan je, čini se, sa sebe zbacila gard slobodne i samostalne žene, neovisne o očevu utjecaju i bogatstvu te se strahovito pomamila za mogućnošću da postane Loganova nasljednica, a Roman... Roman je, shvativši da je očito zadnja rupa na svirali kada je riječ o kandidatima koji bi se mogli naći na mjestu staroga magnata, započeo svoj spektakularan sunovrat prema dnu, u kojem nam je otkrio čitav niz svojih slabosti, među kojima je najindikativnija ona seksualna. No s druge strane, Roman je i jedini koji je u svojem poniranju doista i pokušao početi od dna u korporacijskoj i obiteljskoj priči obitelji Logan - i ne ide mu loše, pa ga se još ne može diskvalificirati iz igre.

Jedini humorni element u cijeloj priči ostaje najstariji sin Connor, koji doista nije ništa drugo osim spektakularnog debila koji si je uvrtio u glavu da bi mogao postati predsjednik, ali s obzirom na paralele koje ova serija i inače vuče sa stvarnim životom u američkom korporativnom i političkom svijetu - bojim se da ni to do kraja neće ostati samo smiješan štiklec.

Članove obitelji Roy i dalje je nemoguće voljeti. I dalje je s njima vrlo teško i samo suosjećati. No ono što su autori ove serije učinili u drugoj sezoni, sa svojim nemilosrdnim seciranjem njihovih ambicija, poriva, psihičkih stanja i odnosa - ovu je seriju učinilo još jednom ozbiljnom, dramskom pričom o antijunacima koju je užitak gledati i nad čijom se razradom likova, priče, motivacije i akcija svaki put, u svakoj epizodi uvijek uspijem zadiviti. Zato se ovom sezonom i inače izvrsna serija 'Nasljeđe' katapultirala u sam vrh televizijske fikcije o antijunacima - u istom rangu sa 'Sopranosima', 'Žicom', 'Momcima s Madisona' i 'Breaking Badom'.