U drugoj sezoni serije 'Pose' život njezinih glavnih junaka - LGBTQ+ osoba iz redova newyorških rasnih manjina - još je teži nego u prvoj sezoni jer je epidemija AIDS-a u punom zamahu. No iako teško pogođeni, i oni i autori serije okreću se onome najboljem, najljepšem i najoptimističnijem što ih spaja: ljubavi, veselju, podršci i ponosu. Nije im lako, ali odlučili su se bez skrivanja i bez stida pokazati svijetu, ne dopustiti da ih i dalje ignorira.
'Pose' je jedna nevjerojatna serija. Iako se temom primarno drži uz newyoršku ballroom scenu osamdesetih i devedesetih (inače prikazanu u dokumentarcu 'Paris Is Burning' iz 1990.), na kojoj su se pripadnici ondašnje LGBTQ zajednice, ponajviše njezin trans- dio, okupljali i natjecali u ljepoti, stavu, stilu, plesu i općenitom ponosu na svoj identitet. Nije bila riječ samo o ljudima koji su pripadali manjini prema seksualnoj orijentaciji - uglavnom je bila riječ o pripadnicima afroameričke i latinoameričke rasne manjine te ljudima koji su i socio-ekonomski živjeli u vrlo teškim uvjetima, diskriminirani na svakom koraku, gurnuti na rub preživljavanja i često na meti brutalnog nasilja. Pa ipak - iako 'Pose' ni trenutka ne bježi od prikaza svih tih nedaća - ono što vam pri gledanju te serije ostaje jesu ljubav, međusobna podrška i čisti optimizam: ono što je tu zajednicu u najtežim trenucima vjerojatno i spasilo od izumiranja.
vezane vijesti
Sama 'logistika' ballroom scene i tipični momenti života osoba koje su se okupljale na njoj prikazana je već u sjajnoj prvoj sezoni ove serije, prikazanoj na američkom kanalu FX prošloga ljeta, a odnedavna u cijelosti dostupnoj i na 'domaćem' Netflixu. Ako niste dosad, savjetujem vam da je obavezno pogledate. Osim što je ta serija meni, a vjerujem i većini drugih gledatelja bila prvi uvid u pop-kulturni fenomen ballrooma i osim što mi je osvijestila privatnu i društvenu situaciju trans-osoba - riječ je i o potpunoj novoj, doista originalnoj priči, kakva još nikada dosad nije bila ispričana putem mainstream televizijskih i filmskih kanala. A ako je išta poželjno u tom mediju, onda su to upravo takve priče - priče kakve još nismo imali prilike vidjeti. One nas zabavljaju, intrigiraju, ali nam i otvaraju nove horizonte.
U prvoj se sezoni, dakle, 'Pose' bavio dramom proizašlom iz odnosa u toj zajednici, iz neformalnih 'obitelji', odnosno 'kuća' u koje su se njezini pripadnici udruživali zato da bi mogli preživjeti, kako suho financijski, tako i emotivno. Već smo i tada saznali za brojne mračne aspekte života polaznika balova: za nevolje zbog kojih su bili prisiljeni baviti se prostitucijom i kriminalom, za AIDS, koji je pogodio i glavne junake te za neprihvaćanje okoline, ocrtano ne samo u preziru 'prolazničke mase', nego i u odnosu s onima s kojima su stupali u intimne veze. No druga sezona, koja počinje sa skokom od tri godine - iz 1988. u 1991. - još će dublje zagrabiti u sve te nevolje.
Glavnim junacima - Blanci Evangelisti (predivnoj Mj Rodriguez) i Pray Tellu (senzacionalnom Billyju Porteru), oboma HIV-pozitivnima, pogoršat će se zdravstveno stanje, jedna pripadnica šire zajednice izvođača na balovima smrtno će nastradati od nasilne ruke 'klijenta', veličanstvena Elektra imat će svoju, izrazito morbidnu i tešku epizodu sa smrću mušterije u S/M 'salonu', a na površinu će isplivati i mnogi drugi tužni, problematični i turbulentni momenti u odnosima likova. Murphy i njegova ekipa prikazat će nam kako i neformalne 'majke' pate od samoće kada im djeca odrastu i odu od kuće, kako i u zajednici koja se drži skupa zato da bi odbila okrutan tretman okolnog društva - postoje tipično ljudske čarke, zamjerke i nepravda, a naučit ćemo nešto i o tome kako čak i u takvoj zajednici postoji nepošten odnos prema ženama.
Glavna vremenska oznaka početka priče u ovoj sezoni jest probijanje Madonnine pjesme 'Vogue' na vrhove ljestvica pop-glazbe. Bio je to važan trenutak za trans-zajednicu, posebice za onu koja je sudjelovala u balovima jer je Madonnina pjesma govorila upravo o tome. Balske kraljice i kraljevi nakratko su se probili u mainstream i činilo se kao da će postati vidljiviji, prihvaćeniji, cjenjeniji. Po rekreacijskim centrima i općinskim dvoranama počeli su se održavati tečajevi vogueinga, odnosno plesa iz balskih dvorana koji je Madonna ovjekovječila svojom pjesmom i spotom, a prezrena manjina o kojoj govori serija na trenutak se ponadala da više neće biti prezrena.
Naravno, popularnost Madonnine pjesme došla je svojem kraju i ni do kakve revolucionarne promjene nije došlo. Dapače, LGBTQ zajednica kao da je otriježnjena nizom brutalnih pljusaka koje su uslijedile nakon toga, ponajviše zbog epidemije AIDS-a i nasilja prema njima, zbog kojih se činilo da neprekidno obilaze sprovode.
Ipak, Murphy i njegova ekipa ne daju ni likovima ni gledateljima da sasvim potonu u crnilo. Revolucionarnih promjena nije bilo, ali stvari su se ipak pomakle, pa makar i mikroskopski. Uz podršku zajednice i svojih neformalnih obitelji, naši su se glavni junaci pomaknuli, uspjeli se barem koliko-toliko probiti, izboriti za sebe. Angel je postala manekenka, njezin momak Papi osnovao je agenciju za talente iz redova LGBTQ osoba, Blanca je, doduše, izgubila svoj salon za manikuru u odurnoj sabotaži svoje gazdarice Frederice (fenomenalna Patti LuPone), ali je počela graditi novu obitelj...
'Pose', bilo bi pošteno reći, po strukturi i pripovijedanju nije savršena serija. U nekim epizodama, kao što je ona na sprovodu jedne od pripadnica ballroom scene, primjećuje se izvjesna scenaristička lijenost jer se 'duh' pokojnice pojavljuje prevelikom broju likova, previše ponavlja jedno te isto i zapravo ubija priču cijele epizode. Slično je i s epizodom u kojoj se odvija tzv. 'AIDS cabaret' na bolničkom odjelu gdje leže oboljeli od te bolesti, s tim da je u tom slučaju gledatelj to sklon oprostiti, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog sjajne i emotivne izvedbe pjesme Stevieja Wondera, 'Love's In Need of Love Today'. Moglo bi se seriji predbaciti još neke mane, kao što je izvedba Indyje Moore, koja je prekrasna kao Angel, ali se bogme nije pretrgla od glume, moglo bi se raspravljati o vremenskim skokovima od nekoliko godina koji su naznačeni natpisima, ali ih događaji u samoj seriji organski baš i ne prate, ali...
Glavna priča ove serije bila je i ostaje međusobna podrška, ljubav i veselje jedne zajednice koja je razloge za životnu radost stvorila sama, bez gotovo ikakve pomoći okolnoga svijeta. Glavna je priča njihovo preživljavanje uz pomoć optimizma, šarma, ljepote i humora, a u tome su Ryan Murphy i njegova ekipa spektakularno uspjeli. Možda će se neki posprdno obrecnuti na to da su neki raspleti, zaključci i krajevi pojedinih priča pomalo sladunjavi i melodramatski, ali ako to itko zaslužuje, onda su to junaci ove serije, kao i ljudi o kojima i kakvima govori. Nakon svega što su prošli, dugujemo im barem to da zajedno s njima uživamo u njihovoj mašti, kreativnosti, sanjarenju i letu kroz hollywoodsku zvjezdanu prašinu.
