Na početku svake epizode serije 'Euforija' stoji upozorenje na nekoliko regionalnih jezika, u kojem piše da je serija (krajnje) neprimjerena za djecu i maloljetnike. Zanimljivo, s obzirom da je riječ o seriji koja govori o tinejdžerima, dakle, upravo o djeci i maloljetnicima. No već nakon nekoliko prvih scena jasno je odakle to upozorenje. Tinejdžeri u ovoj seriji nisu ni u najmanjoj mogućoj mjeri naivna, nevina ili neiskvarena bića. Oni su ovisnici sa stažom na odvikavanju, dileri koji surađuju s nevjerojatno gadnim kriminalcima, osobe koje seksom trguju za svoj prestiž ili samopouzdanje, cinični mladi ljudi koji su jedni prema drugima - osim u malim i uglavnom skrivenim iznimkama - okrutni i odurni. Sve je to začinjeno i dobrom količinom pornografije, koja se prikazuje kao glavni sadržaj tinejdđerske komunikacije putem mobitela i društvenih mreža i, sve u svemu, baš nijedan tinejdžer ili tinejdžerica u ovoj seriji nije dijete kakvo bi ijedan roditelj poželio odgojiti.

S druge strane, 'Euforija' nam svojom pričom pokušava sugerirati da je to tako danas. Tinejdžeri su takvi, poručuje nam, prkosno svim gledateljima bacajući u facu: 'Ovo su vaša djeca!' ili 'Uskoro će postati takva!' jer je svijet takav, mi smo takvi, oni gotovo da i nemaju drugog izbora. Ja se pak pitam - ako je doista tako - zašto je onda serija neprimjerena za tinejdžere? Što, od njih se sakriva kakvi su? Pa, ako je sve ono što serija prikazuje istina, onda oni to ionako već znaju.

Stvar je, međutim, u tome da, naravno, svi tinejdžeri nisu takvi, nije istina da ne postoji drugi put kojim bi mogli poći i nije istina da će u današnjem groznom svijetu baš svi završiti onako kako završavaju junaci 'Euforije'. Sigurna sam da to znaju i autori 'Euforije' i da bi, kada bi im se tako nešto predbacilo, rekli da nisu ni htjeli svojom serijom reći da su baš svi tinejdžeri takvi. No po stilu kojim se obraćaju publici, ispada da su htjeli poručiti upravo to.

A stil 'Euforije', uza sve brutalne prikaze tinejdžerskog devijantnog ponašanja, izrazito je propovjednički. Možda na prvi pogled djeluje moderno i edgy jer govori o 'suvremenim pošastima' kao što su sintetske droge, pornografija na internetu i ispričan je iz usta tinejdžerke, ali zapravo je riječ o klasičnoj naricaljci iz rubrike: 'Vidi ovu današnju mladež, dok smo mi bili mladi, nije bilo tako!'. Uzme li se još u obzir da je serija adaptacija izraelske serije iz devedesetih, stvar je jasna. Naravno da je bilo tako i dok smo 'mi' bili mladi, naravno da nisu baš svi bili takvi - niti su danas, i NARAVNO da su odrasli valjda i 1890-ih naricali da ne razumiju tu 'pokvarenu današnju mladež'.

Priča je ispričana iz perspektive i glasovne naracije glavne junakinje Rue (Zendaya), sedamnaestogodišnjakinje koju, kako sama sugerira, ni roditelji ni cijeli svijet nisu shvaćali od samog rođenja. Njezina je majka vrlo rano u njezinu djetinjstvu neke njezine osebujnosti u ponašanju shvatila kao alarm da 's malom nešto nije u redu' pa ju je razvlačila po psihijatrima i šopala je lijekovima, e da bi to - potpomognuto obiteljskom tragedijom u kojoj joj je otac umro od raka, ali prije toga dugo bolovao kod kuće, s velikom količinom opijata nadohvat ruke - rezultiralo u Rueinu nemilosrdnom drogiranju i predoziranju.

U prvoj epizodi, kada upoznajemo Rue, ona je već prošla svoje prvo odvikavanje u instituciji koja mlade ovisnike, između ostalog, tjera da pohađaju lažnu komemoraciju u kojoj moraju zagledati u lijes na dnu kojeg je ogledalo. Upoznajemo je, međutim, i u monologu u kojem ispovijeda svoj osjećaj neshvaćenosti u svijetu, svoju anksioznost i napadaje panike, pa i svoju namjeru da nakon odvikavanja nastavi s drogiranjem. Rue, dakle, upoznajemo kao slomljenu i neshvaćenu mladu djevojku, ali istodobno i vrlo elokventnu mladu djevojku, koja - sudeći po monolozima kojima prati sve događaje u seriji - savršeno dobro razumije svoje ponašanje, ponašanje svih svojih vršnjaka, poznanika i prijatelja, pa čak u nekim slučajevima i odraslih. Takvim postupkom 'Euphoria' upada u dvojaku zamku - onu po kojoj ispada da su samo slomljeni ljudi zanimljivi i da samo oni razumiju svijet oko sebe, a zatim i onu zbog koje se pitamo: 'Pa, ako sve to tako dobro razumiješ, zašto onda...?'

Drugim riječima, Rue u ovoj seriji zapravo i nije prava osoba, nego lik iz basne s naravoučenjem. Ona je tu da bi šokirala i alarmirala roditelje, kojima je ova serija zapravo i namijenjena.

Kada bi se, međutim, zanemarilo Rueino popovanje u voiceoveru, 'Euphoria' ima i svojih zanimljivih, pa čak i mudrih momenata, slojevitih zapažanja, dirljivih odnosa. Rue kao lik, kao i većina drugih glavnih likova u seriji, poprilično je uvjerljiva, slojevita, prokrvljena. Kroz nju i njezine prijatelje, znance, školske kolege jasno se ocrtavaju mnogi emotivni i psihološki problemi tinejdžera - priroda ovisnosti, toksični utjecaj roditelja na vlastitu djecu, opasnosti koje sa sobom nosi prenošenje površnih odnosa s društvenih mreža u stvarnost...

Ono u čemu je 'Euforija' možda najstrašnija jest prikaz toga koliko se djevojke te dobi definira ISKLJUČIVO kroz seksualnu poželjnost. Osim u slučaju Rue, koja je suviše obuzeta svojim ovisničkim i obiteljskim previranjima, nema nijedne djevojke u ovoj seriji koja svoju vrijednost ne definira time koliko je s jedne strane poželjna muškarcima te koliko je, s druge strane, ipak dovoljno 'umjerena' da je ne bi smatrali 'kurvom'. Gotovo svi potezi, odluke i ponašanja tih mladih djevojaka uvjetovani su tim dvjema opsesijama, i to je istinski potresno i tužno.

Ono u čemu je 'Euforija' pak najuvjerljivija jest to što je naporna. Baš točno to - NAPORNA! Na prvi pogled to vam možda djeluje kao kritika, ali zapravo nije jer to je ono što tinejdžeri de facto i jesu. Tinejdžeri su odraslima naporni. Njihova bujica problema, opsesija, povremenih navala hormona koji ih tjeraju na rubno psihotično ponašanje odraslima je jednostavno previše. Takva je i ova serija. No izdržite li uz nju, zanemarite li popovanje koje vam netočno govori da su baš svi tinejdžeri takvi i zagledate li se malo dublje ispod navale SMS-om poslanih slika penisa i sličnih jeftinih šokera - ostat će vam jedna velika istina. Tinejdžeri su možda pretjerano intenzivni, ali su ljudi kao i mi. Njihovi problemi su stvarni. Nemojte ih ignorirati. Ne, nije istina ono što vam alarmistički i senzacionalistički poručuju autori 'Euforije' - neće svi završiti ovako. No pokušajte ih ipak poslušati i shvatiti ozbiljno. Pokušajte shvatiti da je njihov svijet, koliko god vam bio nepoznat, dio vašeg svijeta. To bi možda moglo pomoći. I nama i njima.