Nikada nisam puhala u isti rog s velikim obožavateljima 'Stranger Thingsa'. Da, da, naravno, klinci su super, yes, yes, of course, nostalgično uprizorenje osamdesetih iz američkih filmova Stevena Spielberga je šarmantno i ne, neću poreći da ima nešto ž-n-s-kva u pokušaju imitiranja kingovskih horrora. No oduvijek me kod te serije podosta mučilo to što je priča u njoj tanašna, gluma katastrofalna i što se zapravo sve svodi na nostalgiju. Rupe u logici priče bile su takve da si kroz njih mogao profurati prekooceanski avion, Wynona Rider, za koju su mnogi govorili da joj je uloga u 'Stranger Things' najbolja u karijeri - glumila je očajno kao i u svim ulogama u svojoj karijeri, a ostali odrasli likovi u seriji bili su kao neka indigo-kopija likova iz filmova osamdesetih.

E, ali klinci - klinci su bili super. Sve se isplatilo gledati samo zbog klinaca te u nekim situacijama (više u drugoj nego u prvoj sezoni) koje su baš dobro prizivale mračnu atmosferu prijetećeg zla iz druge dimenzije. Dok se u većini serija djecu tretira tek kao rekvizite koji protrče kroz scenu i naprave kaos ili u pravom trenutku postave neugodno pitanje roditeljima da bi nas ovi mogli nasmijati svojom reakcijom, u ovoj su seriji tu ulogu zamjenjivih rekvizita preuzeli odrasli likovi/glumci. Problem je jedino taj što to autorima vjerojatno nije bila namjera. No prema rezultatu je vidlijvo da su se dječjim likovima bavili mnogo više nego svima ostalima, uključujući i zla čudovišta.

Treća sezona 'Stranger Thingsa' zbog toga mi je najbolja dosad. Klinci koji su činili dušu i srce ove serije sada su još bolji. Zapravo, pogrešno je reći da su bolji - jer bili su izvrsni i dosad, ali sada su drugačiji. Razvili su se. Možda je pretjerano reći da su odrasli (jer nisu, i dalje su klinci), ali definitivno su ušli u novu fazu života. Padaju tu prve ljubavi, stara djetinja prijateljstva su u krizi, neki se likovi osjećaju zapostavljenima jer bi radije igrali Dungeons and Dragons nego se sastajali s curama, neki utjehu zbog prijateljskog zapostavljanja pronalaze u starijoj braći svojih prijatelja...

Fokus treće sezone 'Stranger Thingsa' jest, dakle, na novim razvojima likova i njihovim novim odnosima, na novim 'savezima' i prijateljstvima, na novom načinu na koji naši šarmantni tinejdžeri gledaju na svijet, pa samim time i na zlo iz druge dimenzije koje će im i ovdje priprijetiti. Naravno, to zlo, to čudovište, ta mračna dimenzija i dalje je ovdje. I dalje je to glavni dramski konflikt u seriji, ali zahvaljujući vještom poigravanju s likovima i njihovim odnosima, u ovoj sezoni cijelu tu mračnu priču doživljavamo kao nešto svježije i novo, iako ona to nije.

Naime, što. Autori 'Stranger Thingsa' imaju jednu malu tajnu koja je zapravo vidljiva svima koji pogledaju ovu seriju. Oni zapravo već treću sezonu pričaju jednu te istu priču, samo je oblače u drugačije kostime, drugačiju scenografiju i začinjavaju novim dramsko-humornim momentima koji uključuju stanovnike Hawkinsa, gradića u kojemu se sve zbiva. Cijela strava Upside Downa možda jest poprimala razne oblike, možda jest puzala oko stanovnika indianskog gradića i po njihovim glavama, ali zapravo nije nešto naročito razrađivana, razvijana i objašnjavana. Kao i u prvoj sezoni, odlično je atmosferski isfurana, ali je, kad čovjek malo razmisli o njezinoj pozadini i logici, i dalje repetitivna i glupa.

No u trećoj sezoni djeluje bolje. Zašto? Pokušat ću to objasniti bez spoilera. Zbog dvije stvari. Zbog toga što su autori otišli par koraka dalje u razvoju likova i njihovih odnosa, zbog toga što su ovaj put i odrasli glumci počeli malo za promjenu glumiti, a ne samo poslušno ispunjavati dvodimenzionalne kalupe, ali i zbog toga što je ekipa očito dobila nešto više para nego u prošlim sezonama pa je u nekim epizodama bilo mjesta za doista spektakularnu akciju i avanturu. A kad bih morala odabrati što je od svega toga u ovoj sezoni ključno, definitivno bih rekla da su to naši još od prve sezone omiljeni - klinci.

Možda ću ovdje skočiti pred rudo i donijeti zaključak koji će sljedeće sezone ove serije opovrgnuti, ali čini mi se da u tome upravo i jest fora. Klinci su ono najbolje u ovoj seriji, a zlo koje na njih vreba zapravo je okolni, 'odrasli' svijet, koji im priprijeti svaki put kada u njemu naprave novi korak, kada u njemu još malo sazriju i razviju se. Bez obzira jesu li to lunjanja biciklima po šumama i gorama Hawkinsa iz prve sezone ili landranje po trgovačkom centru u trećoj, to su samo prostorne oznake onoga što se događa u njihovim životima, njihovim glavama.

Čudovišta koja ih vrebaju iz druge, mračne dimenzije, zapravo su nam svima poznata. 'Stranger Things' samo ih je uspio učiniti slikovitijima.