Najbolja scena u novom izdanju serije 'Tales of the City' odvija se u četvrtoj epizodi, kada jedan od glavnih junaka, cca 50-godišnji Mouse, svojeg mlađahnog momka Bena (28) odvede na večeru u kuću svojeg bivšeg. Na večeri se okupljaju Mouseovi vršnjaci, sve redom muškarci u pedesetima (možda čak i šezdesetima), očigledno dobrostojeći i otmjeni te uz finu hranu i skupo vino počinju prebirati po uspomenama iz mladosti. Jedan uz prisutnih, uz glasan smijeh i porugu pomiješanu s gađenjem, na sljedeći način stane opisivati jedno davno putovanje u Meksiko: '...i onda su nas odveli u klub u kojem su bile tranđe! Možete li zamisliti?! MEKSIČKE TRANĐE!' Dok se svi za stolom uglavnom hihoću njegovoj priči, mladi Ben je sablažnjen i to ne pokušava sakriti. Upozorava čovjeka koji priča - a i sve ostale - da je to što je rekao vrlo uvredljivo, transfobično i rasistički. Objašnjava im - sasvim ispravno - da, iako su gayevi, očito nastupaju iz položaja privilegije. Muškarac koji je pričao priču na to pobjesni.

Iako je mlađahni Ben bez ikakve sumnje u pravu, u kratkoj, ali vrlo zanimljivoj svađi koja izbija nakon toga razvija se jedna od najkompleksnijih tema u seriji, svojevrsni sukob generacije X i milijenijalaca u gay zajednici San Francisca. 'Svaka privilegija koju imamo izborena je zubima, kandžama i krvlju!', grmi stariji muškarac na Bena, pa zatim dodaje nešto u stilu: 'I zapamti da ja, kada sam bio tvojih godina, nisam hodao po večerama i raspravljao o politički korektnoj terminologiji, nego sam po tri puta tjedno odlazio na sprovode!' - i iako je njegov argument obična zamjena teza i ne opravdava njegovu precizno prepoznatu transfobiju i rasizam, do neke mjere njegov bijes čini razumljivim, objašnjivim. Njegova je generacija teško traumatizirana AIDS-krizom osamdesetih i odnosom šireg društva prema gayevima u tom razdoblju. Ne samo da su ih tada ravnodušno gledali kako umiru od AIDS-a, nego su se još k tome i ponašali kao da to zaslužuju. S takvim je iskustvom izrazito bolno kada te netko takne u živac i u tebi prepozna slične predrasude. A i stvari su pri sukobu generacija uvijek, bez obzira o kome se radilo, uvijek još malo kompliciranije. Sve to nekako izlazi na vidjelo ili se barem osjeća u toj sjajnoj sceni.

No nažalost, to je možda jedina tako kompleksna i dubinski zanimljiva situacija u novoj seriji 'Tales of the City', novoj Netflixovoj ekranizaciji djela Armisteada Maupina, koji je od polovice sedamdesetih naovamo napisao čitav niz kolumni, priča i romana o životu LBGTQ+ zajednice u San Franciscu. Maupinove su priče već nekoliko puta ekranizirane za televiziju, prvi put 1994. godine, kada ih je snimio britanski Channel 4, a preuzeo američki PBS. Tada je serija 'Tales of the City' podigla neviđenu buru među konzervativnim Amerikancima pa se pozivalo na bojkot PBS-a, skidanje serije s programa i došlo je do toga da je PBS na kraju partnerima koji su htjeli otkupiti seriju prodavao cenzuriranu verziju, s izrezanim 'škakljivim' dijelovima.

Novo izdanje 'Tales of the City' sigurno neće podići takvu buru, iako svi vrlo dobro znamo da ni današnjoj Americi ne fali razgraktalih, agresivnih i uvredljivih konzervativaca. S jedne je strane to dobro jer ipak barem donekle pokazuje da je put televizijskom prikazu manjinskih seksualnih orijentacija već pomalo utaban i ljudi se navikavaju na LGBTQ+ likove pa i čitave serije samo o njima. Navikavanje možda nije ona razina društvene uključivosti, tolerancije i razumijevanja koja bi takve osobe učinila potpuno ravnopravnima u društvu, ali je svakako psihološki korak u pravom smjeru. No razlog iz kojeg ova serije neće podići buru kakvu je 1994. podigla prva ekranizacija nije samo taj. Glavni je razlog to što je ova serija zapravo poprilično mlaka.

Osim gore opisane scene na večeri s transfobnim i rasističkim gayevima te potencijalno zanimljivog odnosa para koji je tranzicijom jedne osobe iz para prestao biti lezbijski, a postao queer par - nema tu ničega oko čega bismo mogli ili morali previše propitivati svoje poimanje suvremenog urbanog života, bilo to povezano sa seksualnošću, rodom, spolom, međuljudskim odnosima, pa čak ni odnosima unutar jedne mikrozajednice. San Francisco, američko središte LGBTQ+ kulture i generalno, američko sjedište progresivne kulture, politike i ideja ovdje postoji tek kao razglednica, a njegova dinamika i društvene promjene koje su se u njemu zbile od zadnje serije 'Tales of the City' prikazane su samo anegdotalno - kroz karikirane likove instagramskih influensera i naručivanje 'Homomobila' - servisa za zajednički prijevoz LGBTQ+ osoba koji je po društvenoj osviještenosti superioran Uberu, a ako je vjerovati seriji, u njemu će vas uvijek dočekati napadno kostimirane drag queens.

Možda je tome tako zbog toga što je cijela priča zapravo obojana nostalgijom. Dok je u prvim pričama Armisteada Maupina San Francisco sedamdesetih bio prikazan kroz oči neiskusne straight bjelkinje koja se s kojih dvadesetak godina s američkog konzervativnog srednjeg zapada doseljava u San Francisco te joj se zbog susreta s 'drugima' i 'drugačijima' šire horizonti, sada je perspektiva potpuno drugačija. Ista ta, nekad mlada i neiskusna djevojka, sada cca pedesetogodišnja Mary Anne Singleton (Laura Linney) vraća se u San Francisco, u slikoviti stambeni kompleks Barbary Lane koji vodi karizmatična trans-žena Anna Madrigal (Olympia Dukakis). Mary Anne se vraća na proslavu Annina devedesetog rođendana, ali i zato da bi se suočila sa svojom prošlošću i da bi shvatila gdje zapravo pripada.

Dok su, dakle, prijašnje serije 'Tales of the City' bile vezane uz sadašnjost ili budućnost, odnosno uz progres i razvoj likova prema novim spoznajama, sada je pogled čvrst uprt u retrovizor i u 'bolju prošlost', s golemim mrtvim kutevima kada je riječ o suvremenosti i svim njezinim problemima. Zbog toga se nova, Netflixova varijanta serije 'Tales of the City' zapravo ne da gledati kao klasična kabelska serija s nekom svojom 'oštricom', nego se gleda kao američka mrežna serija, nešto poput 'This is Us' ili 'Melrose Place', samo s manje epizoda i zapravo puno više sladunjavosti.

Da se razumijemo, ništa od toga ne znači da je 'Tales of the City' bez šarma i zanimljivosti. Nipošto. Zgodna je to serija sa simpatičnim likovima i radnjom koja će vas ipak uspijevati nagovoriti da pokrenete i sljedeću epizodu. Poznati glumci poput Dukakis, Linney, Ellen Page, Zosie Mammet i prezgodnog Paula Grossa u izdanju nalik Marlon Brandu iz 'Posljednjeg tanga u Parizu' (ali znantno pitomijem) te prelijepe vizure San Francisca i šarenim lampicama osvijetljenog Barbary Lanea sigurno su i dodatni argumenti za to da seriju uvrstite u svoj repertoar za gledanje pod klimom tijekom vrućih lipanjskih dana. No osim toga, teško da bih mogla nabrojati pet drugih argumenata. Jer sve drugo svodi se na prilično uobičajena i ne naročito razrađena ljubavna previranja na temu jesmo-li-spremni-na-život-u-zajedničkom-stanu i jesam-li-prestrašio-novu-curu-zato-što-sam-joj-ispeko-jaja-za-doručak, krajnje plošan prikaz kompliciranog odnosa kćeri i majke (makar i ne biološke) koja ju je ostavila te mini-misteriju ucjene zbog koje Anna prodaje stambenu zgradu. A za takve napola ispečene i širokim potezima naznačene priče ne treba vam pretplata na Netflix.