Na ovotjednom simpoziju posvećenom Prvom svjetskom ratu 'Prisjećanje na 1914.' jedno od najzanimljivijih izlaganja bilo je ono povjesničarke umjetnosti Leonide Kovač na temu 'Trebam li sudjelovati u ovoj borbi?: Svjetski ratovi Naste Rojc'. Slikarskom opusu Naste Rojc također je posvećena velika retrospektiva u Umjetničkom paviljonu, a može se pogledati do 1. lipnja
U povodu 130. godišnjice rođenja i 50. godišnjice smrti u Umjetničkom paviljonu je priređena velika retrospektiva slikarskog opusa Naste Rojc, hrvatske umjetnice koja je nakon Drugog rata posve nezasluženo potonula u zaborav. Rojc se kao kćerka bogataša i lezbijka nije uklapala u nove tekovine socijalizma, iako je cijeloga života bila gorljiva ljevičarka i zagovornica panslavizma, te je gurnuta na marginu hrvatske povijesti umjetnosti, što je jedna od nepravdi koja se polako ispravlja.
U prilog tome ide i odlično predavanje povjesničarke umjetnosti i profesorice na ALU Leonide Kovač posvećeno Nasti Rojc u kontekstu Prvog svjetskog rata te održano u okviru međunarodnog simpozija 'Prisjećanje na 1914. – Promišljanje o naslijeđu Prvog svjetskog rata'. Kovač je kroz priču o dvije slike Naste Rojc, simboličkog autoportreta 'Ja borac' iz 1914. i 'Naše doba' iz 1928, iznijela životnu priče ove fascinantne umjetnice, ali i dala mnogo zanimljivih detalja o autentičnom iskustvu Prvog svjetskog rata.
Prema riječima povjesničarke Kovač, 'Ja borac' vjerojatno je prvi suvremeni autoportret u dragu, s obzirom da se Rojc odjenula kao muškarac, te je naslikan sedam godina prije poznate slike Romaine Brooks koja se također prezentirala u muškoj odjeći. 'Simbolički autoportret' Naste Rojc bio je ujedno njezina refleksija na iskustvo Prvog svjetskog rata, a njega je detaljno opisala u još neobjavljenoj autobiografiji 'Sjene, svjetlo i mrak', u kojoj se može naći opis događaja iz srpnja 1914.
Naime Nasta Rojc se baš 27. srpnja iz Rijeke zaputila u Veneciju kako bi posjetila jednu izložbu, a kada je stigla u glasoviti talijanski grad, na ulicama su je dočekali povici 'La Guerra! La Guerra!'. Odnosno Prvi svjetski rat je započeo, što je Rojc ipak prilično iznenadilo jer, kako je napisala, nije mogla vjerovati da će austro-ugarska diplomacija doista izazvati rat i tako dovesti do propasti monarhije. Za Rojc je Prvi svjetski rat bio 'europski rat protiv Slavena', pa se nadala i hrvatskom ustanku protiv Austro-Ugarske, a on se baš i nije dogodio.
No zato je potresno svjedočanstvo Rojc o situaciji u Zagrebu nakon početka rata, u kojem je vidjela brojne uništene trgovine u vlasništvu Srba, što u svojoj autobiografiji opisuje kao 'psihopatsko ponašanje', a još više gađenja kod Rojc izazivaju tvrdnje kako je zapravo riječ o patriotizmu.
Nasta Rojc je dobar dio svojeg života bila u vezi s Britankom Alexandrom Onslow, s kojom je i nakon Prvog svjetskog rata vodila sirotište s 60 djece u današnjoj Vojvodini. Iako je bila zagovornica uspostave Jugoslavije, Rojc se brzo razočarala u rojalistički režim, ali i nastavila svoj protofeministički aktivizam i zanimljiv umjetnički rad. Drugi svjetski rat su Rojc i Onslow provele u Zagrebu, a ustaše su ih šikanirale, potom poslale u zatvor te im je i oduzeta kuća. Komunisti im oduzeto nisu vratili, a Nasta Rojc je umrla siromašna i posve zaboravljena kao umjetnica.
Kako je naglasila Leonida Kovač, Nasta Rojc je prva u hrvatskoj umjetnosti prepoznala veze između roda i klase te ih je tematizirala u svojim slikama. Na slici 'Naše doba' iz 1928. tako su prikazani svi slojevi društva, od svećenika preko prostitutki do radnika, a ova slikarica je uvijek bila i akutno svjesna rodnih pitanja te je u tom kontekstu avangarda kasnijeg feminističkog pokreta.
'Naslikati autoportret u dragu izniman je politički čin', zaključila je Leonida Kovač svoje predavanje o Nasti Rojc.
