Možda bi mi bilo bolje da sam drugu sezonu 'Bridgertona' pogledala bez prethodnog čitanja ičega o njoj. Možda bi mi čak bilo još bolje da prije nje nisam gledala prvu sezonu, No povela sam se za situacijom u kojoj sam gledala prvu sezonu - nakon što su je već skoro svi živi bili gledali i nakon što su svi živi i njihova mater već bili napisali svoje mišljenje o njoj na internetu, pa mi je svejedno bila zabavno osvježenje. Ne prepametno, ne zahtjevno, svakako ne pomicanje televizijskih granica, ali svakako jedna vesela, bindžabilna serija.

I tako sam ja veselo počela gledati drugu sezonu 'Bridgertona' nakon što sam površno 'skenirala' nekoliko naslova osvrta o njoj i, za razliku od prve sezone, koja me u takvoj istoj situaciji super zabavila - ovdje sam se počela nervirat valjda u petoj minuti. Do kraja sam bila uvjerena da je ili nešto vrlo pogrešno u mojoj glavi ili u glavama svih onih koji su pisali da je druga sezona 'jednako dobra' ili čak bolja od prve. E, pa nije.

Prvo i prvo, nema vojvode od Hastingsa, što se moglo pokriti nečim i nekim drugim, ali se nije pokrilo jer se cijela druga sezona vrti oko Anthonyja Bridgertona, koji je trebao biti takva neka faca koja će svojim šarmom začarati gledatelje druge sezone, ali totalno nije.

Drugo i drugo, druga sezona 'Bridgertona' glavni romantični par (što je poanta cijele serije, da u svakoj sezoni, kao što je to bilo u knjigama, ima jedan glavni romantični par s po jednim djetetom iz obitelji Bridgerton) - obrađuje u totalno platonskoj fazi, i to u kombinaciji klasične priče o dvoje koji se preziru i mrze dok ispod toga buja ljubav s primjesama ljubavnog trokuta. To nije loša klasična ljubavna priča, ali u 'Bridgertonu' je izvedena OČAJNO. Anthony, viskont Bridgerton toliko je, naime, antipatičan, beskrvan i odbojan da to graniči s oskrvnućem uspomene na kralja takvih priča - gospodina Darcyja iz 'Ponosa i predrasuda'. Taj je, naime, isto bio arogantni šupak koji stalno nešto popuje i osuđuje, ali je imao i emotivni i ljudski i seksepilni naboj zbog kojeg smo se i mi, kao i Elizabeth Bennett u klasičnom romanu Jane Austen, itekako zaljubili u njega. U ovog debila od Anthonyja mogao bi se zaljubiti samo netko s ozbiljnim problemima sa samopouzdanjem, što njegova partnerica u sezoni, Kate Sharma - nema. Pa se cijelo vrijeme pitaš koji je ovoj ženi kukurijek da se zaljubljuje u ovakvog megadosadnjakovića koji je još usto i prepotentni debil..

Treće i treće - a vjerojatno i najvažnije za 'Bridgerton' - u drugoj sezoni nema seksa. Kostimirane priče o velikim ljubavima koje ostaju samo na kratkom usputnom dodiru, dugim pogledima, burnim svađama i raspravama, neispunjenoj žudnji i čežnjama - mogu biti fantastične. Dokaz je i već spomenuta klasična priča Jane Austen, 'Ponos i predrasude', ali na pamet mi pada i fenomenalno 'Doba nevinosti' Edith Wharton, ekranizirano u jednako sjajnom filmu Martina Scorsesea. No da bi se takva priča doživjela kao velika ljubav i kao DOBRA PRIČA - potrebno je to pametno napisati, duboko razraditi likove i njihove motivacije, a u serijama i filmovima - glumci koji mogu izvesti takve slojevite i duboke osjećaje. 'Bridgerton' nikada nije bio takva serija. On je oduvijek bio rumpa-zumpa, sugestivno lizanje escajga, uzbibana grud i njegov nabrekli ponos u satenskim hlačicama. Seks u prvoj sezoni bio je spektakularan i zabavan i zdrav i bolestan i duhovit i ozbiljan - i zapravo je bio upravo ono što je davalo živost, životnost i prokrvljenost likovima. I onda su ga u drugoj sezoni izostavili.

Ja doista ne znam čime su oni u ovoj sezoni mislili nadomjestiti seks iz prve. Kemija i osjećaji između Anthonyja i Kate užasno su šepavi i trud da se ostvari zamjetan je jedino sa strane glumice Simone Ashley koja igra Kate. Sa strane glumca Jonathana Baileyja, koji glumi Anthonyja, tog truda nema, nema baš ni nekog bogznakakvog talenta, a iznad svega - nema baš ni materijala u samom liku. Zbog toga se nakon nekog vremena gledanja počneš pitati čime su oni zapravo htjeli postići heat između to dvoje, osim što, štajaznam, konje jašu i s vilama se dovikuju. Pejzažem? Duhovitim doskočicama koje nisu ni duhovite ni doskočice? DEKRETOM? Nešto MALO emotivne dubine koja bi omogućila da se Anthonyjevi osjećaji prikažu kroz tinjajuću platonsku predigra-vezu bilo je flashbackiranje na njegove traume iz djetinjstva, ali ni tu potencijal nije ostvaren onako kako je mogao biti. Dakle, izbacivanje seksa iz druge sezone bila je strašna pogreška jer je 'Bridgerton' tu izgubio ono u čemu je najbolji, a to nije suptilni emotivni razvoj likova.

O sporednim pričama da i ne govorim. Tu i tamo pokaže se neka iskra živahnosti, skandaloznosti i dinamike - najčešće u odnosima između starijih gospođa iz visokog društva, ali priče o Bridgertonovoj djeci jedna su gora od druge, pri čemu su me najviše iznervirale B i C i ŽLJ priče o Eloisi i Penelope. Eloisa je od mlade buntovnice sa zrnom svijesti o klasnoj privilegiji i sličnim revolucionarnim idejama za to doba u Engleskoj - u ovoj sezoni postala tek razmaženo derište koje imaš potrebu zašvasat čim se pojavi na ekranu, a jadnu Penelope su toliko zašamarali fat shamingom (ne sasvim eksplicitnim, ali dovoljno jasnim da se itekako primijeti) da se pitam je li 'Bridgerton' doista onako manjinski, rasno i slično diverzificirana serija kao što je se često hvali.

Sve ostalo ne da nije vrijedno spomena nego mi se čini da ću do preksutra zaboraviti. Ali po internetu se priča da je ova sezona baš guba i da je baš 'osvježenje' što su se odmakli od rumpa-zumpe iz prve sezone. Bah.