Priča o jednom danu u životu rumunjske honorarke za stranu produkcijsku kuću potresna je i brutalna, ali i mračno komična. U dijalogu s isječcima iz jednog starijeg rumunjskog filma, ona govori o odnosu pojedinca i sustava, u kojem pojedinac, bez obzira na to jesu li mu osobne slobode formalno ograničene ili ne, uvijek izvlači deblji kraj.
Novi film rumunjskog autora Radu Judea počinje i završava psovkom. Počinje s prostenjanom rumunjskom varijantom našeg: "U p***u materinu", a završava s: "'Ko im j**e mater". Osim što to nisu ni jedine ni najgore vulgarnosti u filmu, čak i najnježnije dušice, sigurna sam, nakon gledanja će se ovog filma složiti da su sasvim primjerene. Jer film 'Ne očekuj previše od kraja svijeta' govori nam o situacijama u kojima nam doista nije preostalo ništa drugo nego psovati kroz zube. Jer ovako, evo, skončava svijet. Ne praskom, nego civljenjem, napisao je T. S. Eliot.
U filmu pratimo jednodnevnu odiseju Rumunjke Anđele, koja freelancira za stranu produkcijsku kuću, angažiranu na tome da snimi kratak film o sigurnosti na radu, a u kojem se od radnika nastradalih na poslu traži da pred kamerama sami sebe okrive za svoju nesreću te zatim pozovu druge radnike da koriste sve sigurnosne mjere da im se ne bi ponovila takva nesreća. Osim što je od početka jasno da i naručitelj i produkcija manipuliraju radnicima koji su nastradali krivnjom poslodavca, kroz film postajemo svjesni i da je naša glavna junakinja, Anđela - iako aktivno sudjeluje u toj manipulaciji i izrabljivanju - i sama jedna od iscrpljenih, potplaćenih, izrabljenih radnika. Sva brutalna realnost suvremenog kapitalizma raspliće nam se pred očima u tom sitnom detalju iz kojeg izvire tisuću priča - oni koji nas izrabljuju čak više ni to ne rade sami, nego su nam prepustili da to činimo jedni drugima.
No stvari nisu tako jednostavne da bi se moglo samo reći da je ovo film o užasima suvremenog kapitalizma. Film 'Ne očekuj previše od kraja svijeta' zapravo je dijalog. U njemu su kadrovi filma iz sadašnjosti isprepleteni s isječcima iz rumunjskog filma 'Anđela ide dalje' iz 1981. godine, gdje pratimo drugu Anđelu - vozačicu taksija u socijalističkom Bukureštu i jedan dan u njezinu životu. Kao i 'naša' Anđela, i ta je Anđela cijeli dan za volanom u prometno zagušenom Bukureštu, ali njezina je priča jednostavnija, ograničena cenzurom Ceaucescova doba. Radu Jude se pobrinuo da nam skrene pozornost i na nevolje života iz tog vremena, usporavajući snimku svaki put kad bi u kadar uletjele slike koje su vjerojatno promakle tadašnjim cenzorima - redovi pred trgovinama, na primjer. U kontrastu tog filma i onog 'glavnog', iz suvremenog doba, Jude pokazuje i neke konkretne postupke kojima je Ceaucescu uništio Bukurešt. Primjerice, Anđela-taksistica jednu ženu dovozi u ljepuškastu gradsku četvrt Uranus, da bi zatim 'naša' Anđela svoju austrijsku šeficu iz produkcijske kuće vozila uz golemu Ceaucescovu brutalističku palaču, za koju kaže da je velika gotovo kao Pentagon te da je 'imbecil Ceaucescu' zbog nje srušio cijelu jednu četvrt - Uranus.
Osim tim drugim filmom iz 1981. godine, 'Ne očekuj previše od kraja svijeta' neprekidno vodi raspravu i sam sa sobom, u čemu se Radu Jude pokazuje kao jedan od najkreativnijih i najnesputanijih suvremenih redatelja. Ne mareći puno za formu, pa ni za pripovjedačku strukturu - koja ipak uspijeva ostati jasna i netaknuta - on u film ubacuje TikTok snimke glavne junakinje prerušene u svoj alter-ego Bobitu, mladog muškarca izrazito mizoginih, vulgarnih, pro-putinovskih i uvredljivih stavova, koji tvrdi da druguje s Andrewom Tateom (inače jednim od najpoznatijih ekspatrijata u Rumunjskoj), ali i vizualne mikroeseje, kao što su, primjerice, četiri minute prikaza memorijalnih križeva koji su postavljeni u sjećanje na poginule po nesigurnim rumunjskim cestama. Završnih četrdeset minuta snimanja videa sa stradalnikom nesigurnosti na radu tek je priča za sebe. Soundtrack isto.
Da je ovaj film snimio bilo tko drugi osim Radu Judea - pod pretpostavkom da bi ikome drugome takvo što uopće palo na pamet jer ovaj je film izrazito osobno autorski - možda bi bilo zamorno držati pozornost tih dva sata i četrdeset minuta neprekidne vožnje po bukureštanskim ulicama ispresijecane TikTok snimkama, križevima, filmom iz osamdesetih, korporativnim pranjem mozga na snimanju filma o sigurnosti i sl. No Jude vam ne da ni trepnuti - ono o čemu govori previše je dinamično, uznemirujuće, živo i, što je najbolje/najgore - nevjerojatno prepoznatljivo.
Film koji funkcionira i u Zagrebu, ali i u New Yorku
Sve, ali baš sve iz ovog filma može se direktno preslikati i na Hrvatsku/Zagreb - od metastaza korporacijskog kapitalizma koje otimaju javni prostor živima, ali i mrtvima (Anđelina djeda i baku će ekshumirati jer se na parceli groblja gradi hotel) do epidemije pogibije u prometu zbog nesigurnih cesta i umornih, izrabljenih vozača. No jasno je da se sve to zapravo može preslikati i na bilo koje mjesto na svijetu, čak i na ona najnaprednija, najciviliziranija, kao što je Amerika, što Jude čak i podvlači u nekoliko usputnih anegdota i vizuala. Nije čak niti stvar u kapitalizmu, iako je on u ovom filmu istaknut kao glavni zlikovac. Stvar je u odnosu pojedinca i sustava. Anđela izvlači kraći kraj, svi izvlače kraći kraj i u Judeovu filmu i onom filmu koji je snimljen prije kapitalizma, a s kojim Judeov film vodi dijalog. I tako će, kaže naslov ovoga filma, na kraju i skončati svijet. Ne s praskom kometa ili nuklearne bombe, nego u cviležu psovke nemoćnog pojedinca.
'Ne očekuj previše od kraja svijeta' definitivno je najbolji film koji trenutačno možete pogledati u kinima. Nemojte ga propustiti. Neće vas razveseliti, ali bi vas, u svem svojem depresivnom otvaranju očiju pred brutalnom svakodnevicom - mogao od srca nasmijati. Jer iako okrutno iskren i bez dlake na jeziku, i ovaj film Radu Judea, kao i zadnji koji smo ovdje imali prilike gledati - 'Baksuzno bubanje...' - čitavo to crnilo i beznađe prikazuje na dinamičan, lak i vrlo, vrlo duhovit način.