Jednoga petka malo nakon 10.30 ujutro u stanu 11-godišnje djevojčice Lane zazvonio je telefon. Lana je bila sama kod kuće, gledala je snimku opere 'Carmen' iz zagrebačkog HNK i javila se na telefon zato što je bila sama kod kuće. S druge ju je strane ženski glas obavijestio da joj je umro djed. 'Doživio je srčani udar', rekao je glas. 'Razumiješ li?' Lana je kimnula glavom, ono što je razumjela razvilo se u jednu neobičnu, ali vrlo prepoznatljivu priču u filmu 'Kada je zazvonio telefon' Ive Radivojević, prikazanom na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu.

Iva Radivojević, kako piše u njezinoj biografiji, rođena je 1980. godine u Beogradu, djetinjstvo je provela u Srbiji, a potom je živjela na Cipru pa u New Yorku, gdje živi i danas. Film 'Kada je zazvonio telefon' očito govori o njezinim sjećanjima iz djetinjstva, iako je zapravo pogrešno reći 'očigledno' jer ništa u tom filmu nije takvo, no jasno je da je na primjeru svojih sjećanja iz djetinjstva htjela prikazati kakva je priroda sjećanja, kako se u dječjem umu i emocijama osobni doživljaji i emocije povezuju s velikim događajima iz povijesti i kako, na kraju krajeva, odlazak, selidba, izmještanje i promjena životnih okolnosti zamućuju neke, a povezuju neke druge stvari u pamćenju.

Sjećanja koja smo svi mogli doživjeti

Glas pripovjedačice koji nas vodi kroz cijeli film glas je odrasle Lane, iako o Lani govori u trećem licu sve do samog završetka, što je isto dio istraživanja prirode sjećanja jer svi mi na sebe u nekoj udaljenoj prošlosti gledamo kao na druge osobe, na 'treće lice'. Glas pripovjedačice i povezuje, tumači nepovezane segmente sjećanja iz djetinjstva u gradu u kojem je odrastala. Govori nam o onim epizodama koje su žive i jasne u njezinu sjećanju - o trenutku kada je zazvonio telefon i obavijestio je da je umro djed, o susjedu Vladi koji je stalno snifao ljepilo i s kojim je pjevala uz EKV na televiziji, o bureku na koji je svraćala sa sestrom nakon škole, o svilenoj šarenoj marami u koji je njezina mama nedugo nakon odlaska iz grada počela zamatati pištolj, o šišanju koje je 'unakazilo' nju i njezinu prijateljici, o drugoj prijateljici i emotivnom rastanku uz pismo...

Posebno je zanimljivo što pripovjedačica više puta u filmu ponavlja da je telefon zazvonio jednog petka u deset i trideset pet prijepodne, a još zanimljivije to što je taj telefonski poziv u Laninim mislima povezan s krajem života kakav je dotad poznavala. Poziv je, kaže, došao dok je još država koja danas više ne postoji - postojala, ali nakon njega je uskoro nestala, kao i mnoge druge osobe i mjesta iz njezina života. Iva Radivojević u tom smislu govori o nečemu što smo svi doživjeli.

Svi važne događaje iz osobne, ali i kolektivne memorije pamtimo dosta jasno, povezano s mnogim detaljima - sjećamo se gdje smo bili i što smo radili kada nam je umro netko blizak ili netko važan, sjećamo se možda pjesme koju smo pjevali s frendom iz susjedstva ili loše frizure, cipela ili šminke doživljenog s nekom prijateljicom, sjećamo se da je druga žena našeg djeda uvijek imala čokoladne bananice ili da nam je baka mirisala na mješavinu đurđica i cigareta... no mjesta između takvih epizoda maglovita su, nejasna, katkad i prazna. Potrebno je pripovijedanje odraslih nas da bi ih objasnilo. Još kada smo, kao Iva Radivojević, u tako ranoj dobi otišli od svega, ta su se sjećanja još više zamaglila, nestala u mračnom tunelu i utopila se u dubokom moru u čije dno više ne možemo proniknuti.

Ovaj film to sjajno prikazuje.