Noć kazališta, manifestacija koja će se u subotu, 19. studenoga održati po treći put, nastala je na inicijativu Francuskinje Eleonore Rossi. Međutim, kako u Europi njezin projekt nije mogao probiti vjerojatno birokratske, ali i neke druge barijere, preuzeo ga je Leo Vukelić, ravnatelj Dječjeg kazališta Dubrava, u misiji koja je izgledala koliko suludo toliko i – perspektivno.

Prva Noć održana je 2009. skromno i primjereno početku kojeg će se sjećati samo oni s članskom iskaznicom niskog, dvoznamenkastog rednog broja.

Druga je već bila uspjeh, a redove ispred većine zagrebačkih kazališta, točnije onih koji su na vrijeme prepoznali vlak u koji se treba ubaciti, nije zaobišla ni politička potpora. Riječ je ipak o popularnoj formi koja upravo na to i računa, a politika je u njoj, kao i u svemu drugome, nužno zlo.

Zato je puno važnije da ove godine, ponovno treće subote u studenome, u Noći kazališta koja ima i svoj regionalni odjek te početak europskog, sudjeluje čak dvadeset i sedam hrvatskih gradova, od najvećeg do onih nešto malo manjih. Programi za djecu i odrasle u Rovinju, gdje nastupaju isključivo osnovnoškolci, ili u Vinkovcima gdje se nadmeću kazališta iz Retkovaca i Sombora, ili pak u Sinju gdje je organiziran gotovo alternativni susret domaćih kazališnih amatera, zapravo su važniji od onih u Zagrebu i svim drugim 'središtima' kazališnog života.

Poneki s blago kirvajskim ugođajem zbog gastronomske ponude važnije od kazališne, drugi pak orijentiran isključivo na domaće snage, poput onog u Čakovcu, svaki je dokaz da manifestacija ovakvog tipa, i to ne samo u Hrvatskoj, ima smisla.

Da nije riječ samo o projektu koji popularizira kazalište nego ga može i promijeniti, uvjeren je i Leo Vukelić: 'Pa i sama popularizacija ga mijenja. Publika više nije ista, pa i očekivanja od kazališta postaju nešto drugo.' Učinak Noći kazališta još se ne vidi na repertoarima, ali se vidi na publici, smatra šef Dječjeg kazališta Dubrava i prognozira da je sad na potezu kreativnost umjetničkih voditelja i ravnatelja domaćih kazališta da se osmisle što bolji programi za sljedeća izdanja ove manifestacije jer će upravo publika 'dolaskom nagraditi interesantnije, bolje i raskošnije programe, dok će one formalne zaobići'.

Nezaobilazna je usporedba Noći muzeja i Noći kazališta, ali svima koji barem donekle poznaju kazališne mehanizme jasno je da se to ipak ne da usporediti. 'Noć kazališta je tehnički daleko zahtjevnija manifestacija, jer ako želite na istoj pozornici odigrati dvije različite predstave za redom, slično je kao da u pola sata promijenite cijelu izložbu u nekome muzeju, što je naravno nemoguće. I bitno skuplje. Ipak, to ne znači da je Noć kazališta bolja ili vrednija manifestacija od Noći muzeja. Samo je kompleksnija!', objašnjava Leo Vukelić, dok se majice s logom manifestacije još suše od tiska.

Noć kazališta u kratkom se vremenu proširila i na regiju, pa ove godine uz Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Crnu Goru sudjeluju i nešto udaljenije zemlje poput Slovačke i Austrije.

Ideja iz koje je izrastao ovaj projekt upravo je povezivanje i edukacija, dodaje Vukelić i nastavlja: 'Noć kazališta bi trebala postati komunikacijska platforma kazališnih djelatnika, nešto kao burza, ali bez direktnih financijskih potraživanja ili licitiranja. Trebala bi otvoriti kazalištima prostor u kojem će prepoznati sličnu ili pak interesantnu ustanovu iz neke druge zemlje ili kulture i omogućiti im potencijalnu suradnju.' Dok se to ne dogodi, Noć kazališta ostat će tek prilika da se zaviri iza kulisa, sjedne na mjesto šaptača ili uđe u tonsku kabinu. Ili, kao u slučaju zagrebačkog HNK, vidi mjesto gdje i car ide pješke, zaista građeno da bi baš car u njega išao – pješke.

Više informacija o programu potražite na internetskim stranicama