Šesta epizoda najnovije serije Ryana Murphyja za Netflix - 'Dahmer' najbolja je u cijelom serijalu. Ustvari, možda i nije. Možda su i neke koje dolaze nakon nje bolje. No 'šestica' iskače kao osvježenje nakon pet epizoda brutalnog, ali repetitivnog prčkanja po krvi, organima rastočenim u kiselini, kostima izblijedjelim u izbjeljivaču, ljudskim glavama smještenim u zamrzivač, stanovima i podrumima o čijem se strašnom smradu toliko govori da ga počinjete osjećati i, sve u svemu, raznim gadostima i užasima koje je prije 30-40 godina počinio serijskim ubojica Jeffrey Dahmer. Sve se te gadosti i užasi još k tome udvostručuju, trostručuju, šesterostručuju jer ih koji put gledamo 'uživo', pa ih Dahmer prepričava policiji pa ih onda policajci još malo razrade njemu, pitajući se u nevjerici kako je to mogao učiniti, onda ih još vidimo na Dahmerovim polaroidima, na policijskim fotografijama, pa su podvučene flashbackovima u kojima mali ili mladi Dahmer na sličan način secira životinje ili reže salamu u delikatesnoj trgovini.

Ne znam je li autorima serije bio cilj desenzitizirati publiku na takvu psihopatsku krvoločnost, jesu li možda htjeli da se počnemo osjećati prljavo i zagađeno takvim nezamislivim djelima ili im je pak namjera bila utažiti gledateljsku žeđ za krvlju i komadanjem tijela. Vjerojatno su postigli sve troje, ovisno o gledatelju. No usput im je uspjelo nešto što čovjek ne bi očekivao od true crime serije o serijskom ubojici - bili su dosadni. Uspjeli su proizvesti neobičan efekt. Da si užasnut i zgađen, ali ti je i dosadno. Da si, kao gledatelj, dobio svoju eksploatacijsku fantaziju na ekranu, ali ti je i dosadno. Baš kao i oni dijelovi epizoda u kojima se prikazuje Dahmerovo odrastanje, disfunkcionalna obitelj, suicidalna majka, nesnalaženje među vršnjacima i otac koji pod milim Bogom ništa ne razumije - i dijelovi s Dahmerovim zlodjelima repetitivni su i prazni.

Šesta epizoda, ona koja se ponajviše bavi jednom od Dahmerovih žrtava - gluhim mladićem Tonyjem Hughesom - nakon pet takvih epizoda dolazi kao dobrodošlo osvježenje. Baveći se Hughesom kao osobom, a ne samo komadom mesa (barem do samog kraja epizode), autori pokazuju da se serija u stanju pozabaviti nečim drugim osim odurne eksploatacije i dosadne obrade vječito jednog te istog. Ulaskom u Hughesov svijet pokazuje da je zainteresirana i za to kako se dogodilo da Hughes postane Dahmerova žrtva, dotiče se pomalo i društvenog aspekta Dahmerova krvavog pohoda, u kojem je mahom targetirao mladiće pripadnike rasnih manjina iz siromašnih četvrti. Nakon te, šeste epizode, još ih je nekoliko koje će se pozabaviti žrtvama i drugim osobama koje su okruživale Dahmera te odigrale svoju ulogu u cijeloj priči. To uključuje i njegova oca, susjedu, pa i policiju koja je slabije djelovala u siromašnijim i rasno manjinskim četvrtima pa je praktički dopustila da Dahmer orgija nekažnjeno.

No ništa od toga nije dovoljno da bi poništilo osnovni dojam o seriji, odnosno onaj dojam koji se vrlo točno stvara u prvih pet epizoda. Eksploatacija, igranje na krvožednost i opsesiju ubojstvima šireg dijela publike i na kraju - razvučenost i dosada. Ryan Murphy i njegova ekipa proplamsajima kakav se dogodio u šestoj epizodi pokazuju da su svjesni svih slojeva i aspekata priče o monstrumu Jeffreyju Dahmeru. No time što se nijednim od tih slojeva i aspekata nisu pozabavili kao valjanjem po krvi, mesu i smradu pokazuju i da su se namjerno odlučili za jednu kolosalno eksploatacijsku seriju. Ne služi im to na čast niti je zanimljivo za gledanje.