Ah, vampiri... Ta bljedunjava, jeziva i mračna stvorenja iz neživog, ali ne baš ni mrtvog svijeta iz narodnih su se legendi odavno preselila u književnost za mase i popularnu kulturu te nam još od tada, osim što nas plaše, igraju i po strunama srdaca. Užasavali su nas svojom mračnom prirodom i ubilačkim apetitom, ali i opasno očaravali svojim seksepilom i vječnom žudnjom. U srpskom folk-hororu 'Leptirica' mlada vampirica isiše i zadnju kap krvi svojem starijem mužu, i tu simboliku, vjerujem, ne treba posebno objašnjavati, a kad Gary Oldman u 'Drakuli Brama Stokera' Francisa Forda Coppole Mini na uho prošapće: 'Prešao sam oceane vremena da bih te našao' vrhunac je to mračne romantike pred kojim je zadrhtalo štokoje žensko srce još tamo negdje od Bele Lugosija. Nemojmo zaboraviti ni 'Hunger', film Tonyja Scotta iz 1983., s Davidom Bowieom, Catherine Deneuve i Susan Sarandon, koji je vampirizam otvoreno povezao s erotikom te osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća pri svakom prikazivanju u Kinoteku dovlačio bulumente zagrebačkih darkera (dodatno napaljenih uvodnom sekvencom u kojoj svira pjesma 'Bela Lugosi's Dead' grupe Bauhaus).

Vampiri su, dakle, seksi. Posebno raspiruju vatre u srcima onih koji o seksu vole razmišljati kao o nečemu mračno pomaknutom od norme, a ipak ne 'prljavo' mračnom, nego aristokratski estetiziranom. Za razliku od vukodlaka i vještica, također u fokloru i popularnoj kulturi povezanih s mračnim aspektima seksualnosti, kod vampira nema dlaka, izobličenja, životinjskih urlika, sluzi, sline ni alegorija na hormonalne promjene puberteta i klimakterija. Vampiri su zla čudovišta, ali su čista, blijeda, hladna. Jedina tjelesna izlučevina s kojom se povezuju jest sterilna krv, a njihovo su ponašanje, lik i habit neodvojivo povezani s izvjesnim grofom, pa zbog toga gotovo uvijek otmjeni.

Rijetko je tko gotičarsko-darkersku fascinaciju seksi vampirima tako razigrao kao Anne Rice, američka spisateljica rodom iz New Orleansa, grada ionako poznatog po mračnim horor legendama, od zombija, preko vudua i vampira. Mrvicu crpeći nadahnuće iz te tradicije, a još više igrajući na kartu pomodne očaranosti vampirima, krajem je sedamdesetih napisala roman koji će ubrzo postati ishodište jednog cijelog književnog opusa i svemira, ali i začetnik trenda u popularnoj kulturi koji traje još i danas. Bio je to roman 'Intervju s vampirom', koji će pak petnaestak godina poslije izroditi ikonski film Neila Jordana s Bradom Pittom i Tomom Cruiseom u ulogama vampira Louisa i Lestata. Otmjena gospoda koja su se srela na ulicama New Orleansa u osamnaestom stoljeću postali su planetarno popularni zbog svoje ljepote, magnetizma i sukoba melankoličnog vampirizma jednog od njih (Louis) i magnetične, manipulativne karizme drugoga (Lestat).

Naznake kontroverznih tema koje se provlače kroz Louisovu i Lestatovu priču - rasizam, robovlasništvo, duboke klasne razlike, homoseksualizam - i kod Rice i kod Jordana ostale su samo to - naznake. No od izdavanja Riceine knjige prošlo je više od 40, a od premijere Jordanova filma gotovo 30 godina. Vremena su se promijenila, ljudi su se prmijenili, ono što je nekad bila ljuta kontroverzija, sada je praktički mainstream pa je ekipa s kabelskog kanala AMC, predvođena autorom Rolinom Jonesom (inače poznatom i nagrađivanom za scenaristički rad na serijama kao što su 'Friday Night Lights', 'Trava' i 'United States of Tara'), zaključila da je pravi trenutak za 'rekonstrukcijsku obnovu' te sad već ikonske priče.

I sudeći po prve dvije epizode koje su dosad od početka listopada puštene na AMC i njihov streaming servis, nova verzija 'Intervjua' pun je pogodak. Priča je dosta promijenjena. I dalje je riječ o intervjuu koji Louis daje novinaru Molloyu, ali to više nije mlađahni Christian Slater kao u filmu, nego vremešni Eric Bogosian, čiji Molloy boluje od Parkinsonove bolesti, strahuje od zaraze koronavirusom, ali ipak usred pandemije leti u Dubai, gdje ga Louis prima u luksuznom apartmanu jednog visokog emiratskog arhitektonskog čuda, prilagođenog svim Louisovim vampirskim potrebama. 'Vani je sunce i dan', govori Malloy Louisu, 'Gdje vam je lijes koji će vas zaštititi od toga?' - 'Upravo sjedite u njemu', odgovara Louis. Malloy će na to: 'A koliko sve to stoji?' - Louis: 'Poprilično'.

Molloyeva i Louisova priča u ovoj je seriji započela prije gotovo 50 godina i nije dobro završila. Molloy čak ima ožiljak na vratu, a dio Louisova napada zabilježen je i na kasetama koje su ostale nakon prvog intervjua. Louis je, međutim, nakon skoro 50 godina odlučio da će ovaj put ispričati priču kako treba. Uz nekoliko administrativnih uvjeta koje Molloy ismijava - jer se time, uz još neke druge indicije implicira da suvremeni vampirski život uvelike nalikuje životu suvremenih korporacijskih tajkuna - Louis ovaj put odlučuje ispričati pravu istinu o svojem vampirskom životu.

I tu je priča drugačija. Louisov je 'predživot', u odnosu na roman Anne Rice i film Neila Jordana, pomaknut par stoljeća u budućnost - na početak dvadesetog stoljeća. Louis više nije bijeli vlasnik plantaže i brojnih robova, nego dobrostojeći neworlenski Kreol, čovjek miješane rase zelenih očiju koji vodi jedan od uspješnijih bordela u dijelu grada posebno posvećenom toj vrsti razonode. Iako ga bjelački moćnici 'toleriraju' zbog svjetlije puti, zelenih očiju i bijelog oca čiji je biznis naslijedio, Louis se usprkos tome susreće s brutalnim rasizmom, omalovažavanjem i sabotažom u poslovanju, a podosta ga mori i moralni sraz između odnosa prema svojoj čestitoj, bogobojaznoj obitelji i 'prljavog' novca kojim ih uzdržava.

Kada upozna tajanstvenog Francuza, prelijepog Lestata, otkrit će se da Louisova muka ne leži samo u tome što nije bijele rase i što je osuđen na svodništvo kao jedini način na koji kao crnac može postići financijski uspjeh, nego da je Louis i neostvareni homoseksualac. Lestat će mu pomoći da se ostvari, da se oslobodi i osamostali, a otkrit će mu i da je vampir. Za Louisovu motivaciju da od Lestata zatraži da od njega učini vampira morat ćete sami pogledati seriju.

Iako se TV-serijska varijanta 'Intervjua' u odnosu na filmsku može činiti ponešto dugom i razvučenom jer se ono što se u filmu dogodi u prvih deset minuta događa tek do kraja prve epizode, ne bih to nazvala problemom. Zagriženim fanovima filma možda će trebati malo da se naviknu na drugi tempo i drugu pripovjedačku tehniku, no u konačnici sve to rezultira slojevitijom, bogatijom pričom. Teme homofobije, rasizma i društvenih nepravdi mnogo su očitije obrađene, a preko Lestatove pa i Louisove privilegije te načina stjecanja bogatstva ne prelazi se ovlaš, nego se to jasno naznačava, čak se i vidi direktna veza između Lestatova sto godina starog savjeta Louisu da kao prvu žrtvu odabere dobrostojećeg trgovca traktorima i Louisova suvremenog statusa megabogataša.

Dakako, glavna stvar ostala je netaknuta i ista. Vampiri su i dalje seksi. Lestat je nestvarno prekrasan, a Louis je neobičan i fascinantan sa svojim rendgenskim zelenim očima. Zanimljivo je i da glumac Jacob Anderson, iako fizički ne nalikuje Bradu Pittu, koji je glumio Louisa u filmu, često ima držanje, pokrete, geste pa čak i glas nalik Pittu, za što vjerujem da nije slučajno. Novi remiks ove legendarne vampirske priče, dakle, razlaže povijest Louisa i Lestata na nešto drugačiji način, ali glavne točke privlačnosti i poanta ostali su isti. Stara priča ispričana na novi način i dalje je vrijedna interesa. Gledali smo, uostalom, i nove verzije klasičnih priča o Pepeljuzi, suvremene poglede na romane Agathe Christie i raznorazne nove varijante priča o superjunacima. Zašto onda ne bismo i novi 'Intervju s vampirom'? Bolji je od svega nabrojanog.