'Moja je priča istinita', govori nam glavna junakinja filma 'Tri tisuće godina čežnje', naratologinja Alithea Binnie (Tilda Swinton) 'Ali prije ćete mi povjerovati ako vam je ispričam kao bajku'. Nakon toga pratimo Alitheu, sredovječnu englesku stručnjakinju za priče, koja putuje u Istanbul na konferenciju, tamo se prvo onesvijesti na pozornici zbog neobičnih halucinacija, a zatim u jednom dućanu na istanbulskom bazaru kupuje zgodnu staklenu bočicu. Kada u hotelskoj sobi pokuša zubnom četkicom očistiti bočicu, iz nje se materijalizira svima nam poznat lik iz raznih priča - duh iz boce, nadnaravno biće koje ispunjava tri želje. Nazivaju ga i džinom, a u ovom je filmu doista i golem - u jednoj od prvih scena u kojima se pojavljuje samo svojim stopalom zauzima cijela vrata.

Duh utjelovljen u prekrasnom i zanimljivom Idrisu Elbi Alithei nudi nešto razrađeniju verziju klasičnog dila iz priča o duhu iz boce - neka zaželi tri želje, ali želje koje su istinske želje iz dubine njezine duše, i on će ih ispuniti. To će mu osigurati i slobodu od zatočeništva u boci, dakle, i on tu ima neke svoje interese. Alithea je sumnjičava.

Osim što se glavna junakinja, kao naratologinja, sjajno kuži u priče pa zna da sve to s duhom iz boce, zlatnom ribicom i željama najčešće loše završava jer je često riječ o alegorijama koje upozoravaju na pohlepu, sebičnost i egoizam ljudi, koji zbog takvih želja na kraju budu kažnjeni, Alithea zna da su i duhovi iz boce često varalice. Povrh svega toga, ova sredovječna štreberica poslagala si je svoj samotan život točno onako kako joj paše. Tvrdi da i nema nekih posebnih želja. Više je zanima što džin zapravo hoće i kako je uopće završio u zatočeništvu boce.

Drugim riječima, Alithea okreće pilu naopako i od duha traži da opravda svoje postojanje, svoju ponudu, svoje čežnje i svoju samoću. Duh pristaje i priča joj o tri tisuće godina svojeg života (većinu kojeg je proveo zatočen u boci) kao kakva nadnaravna i muška verzija Šeherezade. Na kraju te priče Alithea će saznati štošta o njemu, ali još više o sebi, svojim željama i čežnjama, svojoj samoći, ali i o ljubavi.

Australski redatelj George Miller nije inače poznat po posebno meditativnim filmovima o prirodi ljudske samoće, čežnje i ljubavi. Na spomen njegova imena svi će se vjerojatno sjetiti 'Pobješnjelog Maksa' i u toj domeni nema prigovora. Rijetko je koji drugi režiser sposoban za tako dinamičnu, pametnu, a opet izrazito preglednu režiju akcijskih spektakala. Od njegovih će vam se 'Maksova' na trenutke možda zavrtjeti u glavi, ali ni u jednom vas trenutku, ma koliko efekata i rezov koristio, neće zbuniti, nego ćete uvijek znati tko je tko, gdje je, što radi, zašto to radi, s kim ili protiv koga to radi, ali i kakvo je njegovo stanje, što misli i osjeća.

To se vidi i u ovom filmu. Nije to njegov prvi film s emotivnim i nadnaravnim, mogli bismo čak reći i superčudnim elementima. Režirao je i 'Vještice iz Eastwicka' i 'Babea' i svašta nešto. Iako je ovaj film više na strani tih emotivnih, nadnaravnih i superčudnih, a ne na strani akcijskog dijela njegova opusa, maštovita, razigrana i dinamična (ne bi nikad čovjek rekao da mu je 77 godina) Millerova ruka ovdje je jednako vidljiva kao i ona precizna i jasna, pregledna. Iako Alithea i džin pluže kroz nepregledna prostranstva njegovih čudnih pustolovina, susreću nevjerojatna bića (možda najdojmljivije je živuća lira koju svira kralj Solomon kraljici od Sabe), uvijek znamo što se događa, zašto se događa i što nam duh, pa i Miller time pokušavaju ispričati.

To hoće li vam se film na kraju svidjeti uvelike ovisi o raspoloženju u kojem ćete ga gledati. Film je, naime, unatoč tome što govori o mnoštvu šarolikih pustolovina jednog nadnaravnog bića, ipak podosta kontemplativan, daje si podosta vremena da bi podvukao razne emotivne i intelektualne poante, a na trenutke je dosta i statičan jer džin i Alithea otprilike tri četvrtine filma ne napuštaju hotelsku sobu ni dan u kojem su se susreli. Mnogima je to dosadno i film im predugo traje, iako je riječ o tek kojih petnaestak minuta preko standardnih sat i pol. Ima i onih koje je u filmu zasmetao određeni orijentalizam, odnosno stereotipan prikaz mitologije Bliskog istoka onako kako ga vide zapadnjaci, pa i rasna problematičnost odnosa velikog, seksepilnog crnca i intelektualno uzvišene bjelkinje.

No ako film gledate kao emotivnu odiseju koja vam svoj divan svijet predstavlja u čitavom nizu predivnih slika da bi vas na kraju navela na razmišljanje o prirodi ljubavi, samoće, ljudskog i nebeskog - mogao bi vam se, kao i meni, svidjeti. Ili, da parafraziram glavnu junakinju s početka film i ovog teksta - mogli biste joj povjerovati upravo zato što vam je ispričala šarenu bajku.