Pritom je još predug, ponavlja se te se čini da je redatelj krvožedno opsjednut patnjama Marilynina tijela, Marilyninim suzama i okrutnim holivudskim tretmanom žena koji ju je žrtvovao na oltaru mladosti, seksepila i žudnje. Po ovome filmu, čini se, Marilyn Monroe nije bila ništa drugo osim sirote žrtve koja je u 36. godini, kada je umrla, ionako već bila napola izjedena
U filmu 'Muškarci', koji je nedavno igrao u domaćim kinima, autor Alex Garland sve je užase muškog odnosa prema ženama u smislu seksualne privlačnosti, emotivne privrženosti, muškog pogleda na žensko tijelo i očekivanja koja muškarci u svom temeljnom, praiskonskom izdanju imaju od njega - napravio horor. Film je sjajan i u smislu trilerske napetice, koja vrlo vjerno priziva žensku tjeskobu i nervozu pri suočavanju sa 'zurećim muškarcima', ali zbog onog hororičnog, krvavog i nadnaravnog dijela mnogi su mu prigovorili da pretjeruje, čak i eksploatira žensku patnju i strah samo zato da bi šokirao krvavim tjelesnim spektaklom.
vezane vijesti
E, pa 'Muškarci' su romantičan pastoralni crtić prema 'Plavuši', filmu koji je ovih dana izašao na Netflixu, a fikcionalizira život i smrt Marilyn Monroe (Ana de Armas) i toliko je opsjednut patnjom Marilynina tijela da nas čak uvlači u vaginu slavne glumice tijekom abortusa. Ne sablažnjava me to i ne moraliziram - bez ostatka smatram da su abortus i njegov filmski, umjetnički ili naturalistički prikaz opravdani i potrebni jer abortus JEST dio ženskoga iskustva. No u ovome filmu taj prikaz dolazi nakon toliko prikaza mrcvarenja, objektiviziranja, silovanja, grupnog vizualnog proždiranja i nasilja nad Marilyninim tijelom i umom da je poput one scene iz filma 'Lomeći valove' kada Bess iznose s broda, gdje su je silovali mornari i gdje ona leži razapeta na nosiljci poput Krista na kraju križnog puta.
Do tog trenutka u filmu Marilyn je već toliko puta izmučena, pregažena, iskorištena i ranjena da sve to izgleda kao prikaz ritualnog žrtvovanja. I shvaćam, njezina je vagina u tim kadrovima prostor patnje, što u slučaju mnogih aspekata njezina života i slave doista JEST bilo tako. No nakon svega što je Marilyn u 'Plavuši' doživjela, nakon svih silovanja pri prvom posjetu studijskom magnatu radi uloge, nakon svođenja svih njezinih sjajnih, komičnih, ikoničkih uloga na podizanje haljine nad ventilacijskim otvorom, a i tog prizora na njezinu guzicu, nakon toga što je gotovo u svakoj sceni uplakana, gola ili oboje - svedena je samo na vaginu i njezinu bol.
Redatelju Andrewu Dominiku možda pri osmišljavanju ovog filma nije bila na umu eksploatacija. Prilično sam sigurna da nije bila na umu ni Joyce Carol Oates, a koja je napisala roman po kojem je Dominik snimio film. No eksploatacija je izašla na ekran i nikakvi sjajni glumci, kao što su Ana de Armas u naslovnoj ulozi te Bobby Cannavale i Adrien Brody u ulogama njezina dva supruga - ne mogu to promijeniti svojim izvedbama. Jer ovo je ispalo puno gore nego prikaz tragičnog života i još tragičnije karijere talentirane i lijepe glumice u srazu s grubim seksističkim Hollywoodom i još užasnijom publikom. Ispalo je kao festival mučenja i patnje u kojem je svedena isključivo na tijelo i um koji pate.
Ispalo je i kao da Andrew Dominik perverzno uživa u toj patnji ili barem da misli da je strašno revolucionaran i progresivan zato što šokantnim prizorima 'osvještava' publiku, iako publika odavno zna što su slava i Hollywood učinili Marilyn - prožvakali je i ispljunuli. Učinio je temeljnu pogrešku koju često čine i oni osvješteniji 'saveznici' na taj način ranjenih žena - sveo ju je samo na žrtvu i zapravo snimio film o tome kako je on duboko proživio njezinu tragediju. Osobu čiju patnju tako uporno i repetitivno ponavlja u tri sata trajanja ovoga filma pritom nije baš najbolje vidio, baš kao ni oni koji je, prema sloganu filma, nisu vidjeli, iako su je gledali.
