'U meni postoji i mali moralizator koji voli pokazivati prstom na druge, jer sam odrasla s time u menonitskoj zajednici, ali trudim se ipak ne biti takva. U 'Kompliciranoj dobroti' junakinja Nomi se od svoje okoline razlikuje upravo po tome što je otvorena i tolerantna, čak i ako toga nije do kraja svjesna. Bilo mi je važno pokazati da svi likovi imaju svoje razloge, pa čak i fanatični lokalni pastor, koji je i sam žrtva strogih zakona i pravila menonitske vjere. No ne smatram svoju knjigu osudom menonita ili menonitske vjere. Zapravo sam pisala o religijskom fundamentalizmu, koji je moguć u svim religijama', objašnjava Miriam Toews svoj hvaljeni i nagrađivani roman 'Komplicirana dobrota', koji je u prijevodu Duške Gerić Koren upravo objavljen na hrvatskom jeziku. Miriam Toews će iz romana čitati u subotu, 30. kolovoza, u zagrebačkom Kinu Grič, gdje se održava centralna manifestacija festivala Književna karika - LitLink

Toews je u Hrvatskoj prvi put, no iako je odrasla na drugom kraju svijeta, u Kanadi, njezina životna priča i spisateljski rad itekako rezoniraju i na ovim prostorima. Miriam Toews rođena je 1964. u gradiću Steinbach u pokrajini Manitoba, u kojemu se u drugoj polovici 19. stoljeća smjestila menonitska zajednica, bježeći od progona u tadašnjoj Rusiji. Jedan od osnivača Steinbacha je bio i Klaas R. Reimer, čiji je potomak i Toews, koja nije imala namjeru svoj život žrtvovati rigidnim religijskim tradicijama menonita. 'Otišla sam iz menonitske zajednice s 18 godina, doslovce dan nakon što sam završila srednju školu. Znala sam već s 14, 15 godina da tu ne želim živjeti. Odselila sam se u Montreal, koji se u Kanadi smatra najotvorenijim gradom. Bio je to veliki izazov i bila sam usamljena na početku, ali nikad nisam zažalila što sam otišla', priča Toews, koja je nakon napuštanja Steinbacha završila novinarstvo, postala majka troje djece, a onda i uspješna spisateljica.

Roman 'Komplicirana dobrota' opisuje borbu tinejdžerke Nomi sa životom u strogom svijetu menonita, koji mnogi i dalje žive bez električne energije i tekuće vode, držeći se odvojeno od ostatka svijeta. Kakve su bile reakcije u Steinbachu na 'Kompliciranu dobrotu', jesu li ljudi uopće čitali knjigu? 'Bilo je mnogo reakcija u menonitskoj zajednici, od onih koji su knjigu prihvatili, bez obzira na njezinu oštru kritiku, do onih koji smatraju da su sve to laži i smeće, te tko ja uopće mislim da jesam. Nekima je naročito smetalo što je roman napisala žena, naročito starije unutar menonitske zajednice, koji žene ne smatraju sposobnima za nešto takvo. U svakom slučaju, mogu i danas otići u svoj rodni grad, ali ipak bih trebala paziti koga ću susresti', sa smijehom objašnjava Toews.

Kako se njezin roman bavi religijskim fundamentalizmom, postavlja se pitanje gdje je onda ta granica u kojoj se zdrava religija pretvara u nešto drugo. 'Nisam sigurna postoji li zdrava religija i je li nešto takvo moguće. Nema sumnje da su religije kroz povijest izazvale mnogo boli, no postoje i aspekti svake religije koji su u idealnom kontekstu pozitivni, od kojih ljudi dobivaju utjehu, red i neku podnošljivu rutinu. Problem svake fundamentalističke religije jest što čovjek jednostavno ne može biti ono što jest ako će se držati svih tih suludih i strogih pravila. U romanu pokazujem i kako religijski fundamentalizam uništava jednu običnu obitelj.'

Obitelj je česta tema romana Miriam Toews, između ostaloga i zato što je njezinu obitelj obilježilo mnogo tragedija. Njezin otac i sestra su počinili samoubojstva, a prethodno su se godinama borili s depresijom. Toews je nakon očeve smrti 1998. napisala knjigu 'Swing Low: A Life', u kojoj je iz njegove perspektive pisala o tome kako je živjeti sa psihičkom bolesti, a pisanje je bila i njena reakcija na samoubojstvo starije sestre Marjorie, koja se ubila 5. lipnja 2010, samo jedan dan prije svojeg 52. rođendana. Iz toga je nastao roman 'All My Puny Sorrows', koji je ove godina objavljen u Kanadi. 'Moja obitelj je doživjela mnoge tragedije, ali smo istovremeno uvijek bili bliski te su među nama uvijek postojali ljubav i poštovanje, bez obzira na to što smo sve sjebali u životu. Samoubojstvo je specifičan način umiranja, nakon kojega se čovjek uvijek pita kako i zašto se to dogodilo. Pisati o ocu nakon njegove smrti bio je način da pronađem smisao u svemu što se dogodilo', otkriva Toews.

Iako je dosad bezbroj puta novinarima morala odgovarati na pitanja o menonitima, Toews je vrlo pristojna i otvorena kada je riječ o toj religiji i zajednici. Sebe opisuje kao 'sekularnog menonita' te podsjeća da sada postoje i velike podjele među različitim menonitskim zajednicama: ' Postoje svjetske konferencije menonita gdje se baš bave pitanjima poput 'Što znači biti menonit' i pitaju se smiju li biti liberalniji i koliko. Jer s jedne strane postoje superliberalni menoniti, u čijim crkvama su i žene pastori, a ljudi se okupljaju kako bi se međusobno podržavali te nema osuđivanja i moraliziranja. Naravno, postoje i one menonitske crkve u kojima se ljudima poručuje da će završiti u paklu i sve je vrlo strogo. Sve zapravo ovisi o pastoru, jer se pastva njemu prilagođava. Vrlo je arbitrarno, pa i smiješno na neke načine.'

Kakav je odnos menonita prema Kanadi, jesu li oni vjernici prvo pa sve ostalo drugo? 'Da, menoniti su prvo definirani svojom vjerom, a tek nakon toga su Kanađani. No veliki dio menonitske zajednice je jako zahvalan Kanadi, jer su u njoj našli utočište od progona i pokolja kojima su bili izloženi u Rusiji. Kanadska vlada je, pak, htjela naseliti ne baš pristupačan teritorij i tako je podijelila zemlju menonitima, koji su se pokazali kao dobri seljaci. Moj otac je bio veliki patriot zbog svega toga. Kanada je menonitima omogućila slobode kakve nisu mogli zamisliti – da nastave poštovati svoju religiju, govoriti svoj jezik, ostati usko povezana zajednica itd', objašnjava Toews, koja je kasnije imala priliku upoznati i život menonitske zajednice u Meksiku.

Naime, poznati meksički avangardni režiser Carlos Reygadas odlučio je snimiti film koji se bavi menonitskim životom, iz čega je 2007. Nastao 'Stellet Licht', odnosno 'Tiho svjetlo', art drama nagrađena na filmskom festivalu u Cannesu. Toews je u filmu završila zahvaljujući spletu nevjerojatnih okolnosti – Reygadas je promovirao svoj film 'Bitka na nebu' u Njemačkoj, gdje je jednom prijatelju pričao o tome kako će sljedeći film snimati o menonitima, te je na poklon dobio roman 'Komplicirana dobrota' uz poruku: 'Evo, ova žena zna nešto o tome.' No Reygadas je ostao fasciniran fotografijom Toews na poleđini te je zaključio da ima savršeno lice za jednu od glavnih uloga u 'Stellet Licht', pa joj se isprva obratio mejlom. Toews s osmijehom priča da je isprva mislila da je riječ o nekakvom luđaku ('Carlos sve mejlove piše velikim slovima!') ali se onda raspitala kod prijatelja bolje upućenih u art kino i saznala da je riječ o vrlo cijenjenom autoru.

Ipak, snimanje nije bilo baš lagano: 'Carlos je briljantan režiser i učinit će sve što je potrebno da bi ostvario svoju viziju, bez obzira na posljedice. Poštujem to, jer kao spisateljica imam isti stav – želim da moja knjiga bude baš onakva kakvu ja želim. Carlos neće previše psihologizirati ili objašnjavati pozadinu lika, nego će jednostavno reći: 'Idi sjedni pod ono drvo i plači.' Vrlo je direktan i samouvjeren. Snimanje je bilo i zabavno i intenzivno, jer su uvjeti života na snimanju znali biti vrlo naporni. Živjeli smo u dvije kuće na sjeveru Meksika, što baš i nije najsigurniji dio te države, a i morali smo svakoga dana čekati odgovarajuće prirodno svjetlo za snimanje. U jednom trenutku su se svi u filmskoj ekipi razboljeli, ja sam i dosta smršavjela, ali je vrijedilo sudjelovati u tom filmu.'

U svakom slučaju, Miriam Toews nema namjeru vraćati se ispred kamere kao glumica, iskustvo rada s Reygadasom joj je bilo više nego dovoljno. 'Bilo je trenutaka kad bih rekla da menoniti određene stvari ne bi napravili onako kako je on napisao u scenariju, ali bi Carlosova reakcija uvijek bila da to nije važno, pa sam brzo odustala i prepustila se njegovoj viziji.'

Za kraj polusatnog intervjua ostavljam neizbježno pitanje: Kao kanadska spisateljica, kako gledate na Nobelovu nagradu za književnost koju je dobila Alice Munro? Toews je prethodno već izjavila da su za nju književne nagrade 'sranje', ali kad je riječ o Munro, mijenja svoj stav: 'Alice Munro je zapravo poznatija u SAD-u nego u Kanadi, jer je objavljivala mnogo priča u New Yorkeru. U Kanadi je postala baš jako poznata nakon što je nagrađena Nobelom. Zaslužila je to. Upoznala sam je i razgovarala s njom nekoliko puta, ona je vrlo topla i skromna osoba. Smatram je jednom od svojih literarnih uzora. Sada je, nažalost, teško bolesna.'