Premda je prva asocijacija na naslov predstave Turgenjev, ona se ne temelji na njegovu proslavljenom romanu već je riječ o autorskom projektu napravljenom u kreativnoj suradnji s izvođačima, Petrom Hrašćanec, Nikšom Butijerom, Matijom Čigirom, Damirom Klemenićem i Jerkom Marčićem, od samog procesa nastanka teksta do konačnog rezultata.

Kroz priču koja se proteže od šukundjeda do danas, predstava na sociološkoj i kulturalnoj razini propituje zanemarene, no društveno jako prisutne teme relacije muškog naslijeđa.

U prvom planu nije sama priča, već istraživanje odnosa tema očeva i sinova kroz obrasce koji oduvijek postoje i putem kojih se odvija komunikacija, rekla je Ksenija Zec. Između majki i kćeri se puno razgovara, dok se između očeva i sinova najčešće sve događa prešutno, dodala je.

Zapadnjačka literatura, umjetnost i psihologija obično se temelje na odnosu oca i kćeri, majke i sina, te majke i kćeri, dok se odnos otac sin prešućuje i podrazumijeva. Predodžba o naslijeđu očeva i sinova u predstavi polazi od umrlih do nerođenih, dok se uloga oca širi na njegovu simboličku funkciju kao temelja sigurnosti, točke zabrane, institucije.

Autori propituju i kako su urbane sredine, koje naizgled negiraju odnos prema naslijeđu, realni odnos zamijenile odnosom spram Oca domovine, predsjednika, trenera, učitelja.

Scenograf i kostimograf je Zdravka Ivandija, autor glazbe Damir Šimunović, a video projekcija Ivan Faktor. Suradnica za scenski pokret je Petra Hrašćanec, dok je rasvjetu oblikovao sam redatelj.