Odlučio je tako peteročlani žiri koji čine kroatistica Andrea Milanko, redateljica Anica Tomić, pisac Robert Perišić, psiholog i kolumnist tportala Boris Jokić te prevoditeljica i pjesnikinja, ujedno predsjednica žirija Vanda Mikšić.

Od 51 prijavljenog naslova za ovogodišnji izbor žiri je prvo odabrao 11 polufinalista, a sad je poznato i pet romana koji ostaju u utrci za novčanu nagradu od 10 tisuća eura i audioizdanje na platformi Book&zvook. Pobjednika ćemo proglasiti 18. lipnja.

U nastavku doznajte više o finalistima i njihovim romanima.

Magdalena Blažević 'Sezona berbe' (Fraktura)

Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski te engleski jezik i književnost. Kratke priče objavljene su joj u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Objavila je knjigu priča 'Svetkovina' 2020. te roman 'U kasno ljeto' 2022., za koji je osvojila i tportalovu nagradu za roman godine 2023. Knjige su joj objavljene u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, a prevode se na katalonski i francuski. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.

U razgovoru za tportal, objavljenom prije godinu dana, o izvorima svog spisateljskog nadahnuća Blažević je rekla: 'Kad osjetim da mi nešto izaziva nelagodu i stid, znam da je to tema o kojoj trebam pisati. Pokušavam biti nemilosrdna, ali sam svjesna da još nisam došla do krajnje granice i da postoje teme koje tek trebam otvoriti.'

Iz izdavačke kuće Fraktura roman 'Sezona berbe' predstavili su na sljedeći način: 'Riječ je o snovitom romanu o izvanvremenskoj ljubavi, prepunom fine erotike i neponovljivih ljubavnih scena iza kojih se krije priča o propadanju gradova, poetici napuštenih prostora i nemogućnosti prevladavanja traume. 'Sezona berbe' zavodi senzualnošću i neuobičajenim metaforama te poetskom snagom prepoznatljivom za pripovjedački glas Magdalene Blažević.'

U prikazu na stranicama Bookse, Filip Kučeković piše: ''Sezona berbe' roman je koji svakako treba čitati, iako nije namijenjen onima koji u književnosti traže zabavu i bijeg od svakodnevice. Ipak, u njegovom čitanju treba biti oprezan, možda i oprezniji od autorice, kako nakon toliko pekmeza i sokova od slatkog bobičastog voća u ustima ne bi ostao gorak okus.'

Damir Karakaš 'Potop' (OceanMore)

Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar crne kronike Večernjeg lista u Splitu. Od 2001. živio je u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu uzdržavajući se sviranjem harmonike. Na Novoj Sorboni studirao je francuski jezik te je izvodio performanse i izlagao konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljivao je karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko nagrada za karikaturu.

Objavio je niz uspješnih romana i zbirki priča, od kojih su 'Kino Lika' i 'Sjajno mjesto za nesreću', oba u režiji Dalibora Matanića, preneseni na filmsko platno i kazališne daske. Njegovu dramu 'Skoro nikad ne zaključavamo' Paolo Magelli je postavio na scenu ZKM-a u sklopu predstave 'Zagrebački pentagram', a drama 'Snajper' uprizorena je dvaput - u ZKM-u u režiji Franke Perković te u Obali Bjelokosti u režiji Ivice Buljana. S romanom 'Sjećanje šume' 2017. ušao je među pet finalista tportalove nagrade, no za pobjedu je morao čekati još tri godine, do 2020., kad je osvojio nagradu s romanom 'Proslava', čija ekranizacija uskoro stiže i na filmsko platno. Četiri godine kasnije - eto ga u finalu i treći put.

O romanu 'Potop' urednica Nataša Medved je napisala: 'Glavni lik – mladić – u raskoraku je sa svijetom iz kojeg potječe i svijetom kojem stremi, kojemu se istovremeno događaju i ljubav i rat, dva najveća izazova u životu svakog čovjeka. Precizno strukturiran, lišen ikakvih verbalnih viškova, pun poetskih slika krute svakodnevice, ali i nježna romantična snatrenja, 'Potop' iznova potvrđuje Karakaševu iznimnu vještinu.'

'Ja u književnosti prije svega pokušavam – jer pisanje za mene i jest pokušaj da se postigne nemoguće. U 'Potopu' pak pokušavam pisati o potrazi za nekim svjetovima koji više ne postoje, a koji su opet negdje duboko u nama, to su i svjetovi koji stvaraju metafore... Svjedočim o jednoj mladosti, tu tragam za snovima i potrebom mladog čovjeka da pronađe sebe, o tom nekom mladenačkom traženju slobode, od čega čovjek ne bi trebao nikada odustati', rekao je Karakaš u razgovoru za tportal iz ožujka 2023.

Kristian Novak 'Slučaj vlastite pogibelji' (OceanMore)

Kristian Novak rođen je 1979. u Baden-Badenu, u tadašnjoj SR Njemačkoj. Dvopredmetni studij hrvatskog i njemačkog jezika završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2005., a u istoj ustanovi doktorirao je 2011. godine, cijelo vrijeme paralelno se baveći karateom te osvojivši niz svjetskih i europskih odličja. Od 2005. razvija i akademsku karijeru, napredujući do višeg asistenta na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ranije i u Rijeci.

U uspješnoj spisateljskoj karijeri objavio je tri velika romana: 'Črna mati zemla', 'Ciganin, ali najljepši' te posljednji 'Slučaj vlastite pogibelji'. I 'Črna mati zemla' i 'Ciganin, ali najljepši' nagrađeni su tportalovom nagradom za najbolji roman, a potonji je osvojio i nagrade 'Ksaver Šandor Gjalski' te 'Fran Galović' za najbolje prozno ostvarenje. Oba romana uprizorena su i na kazališnim daskama: 'Črna mati zemla' u režiji Dore Ruždjak Podolski na pozornici ZKM-a, a 'Ciganin, ali najljepši' u režiji Ivice Buljana u zagrebačkom HNK-u.

'Roman 'Slučaj vlastite pogibelji' Kristiana Novaka ispripovijedan je kao pletenica, od poglavlja u kojima se naizmjence smjenjuju glas profesorice i scenarij koji prati događaje i akcije što se roje oko braće policajaca, a vodi nas kroz slojeve sistema u srce društva i likova. Pitanja korupcije, lojalnosti, pojedinca nasuprot sistema, zakona i morala, ljubavi i slobode… iskrsavaju antiknom snagom u nuklearnom dobu, našem dobu, svuda oko nas i pozivaju na građansku hrabrost i rizik', stoji u opisu urednika Krune Lokotara.

Upitan kako bi želio da čitamo njegov posljednji roman, Novak u razgovoru s Geom Vlahović za tportal, objavljenom u listopadu 2023., kaže: 'Nadaj se najboljem, budi spreman na najgore – moto tjeskobnih dobro dođe. Određeno olakšanje daje mi uvjerenje da u ovom trenutku bolje ne znam, da sam dao sve od sebe. Sigurno će se razočarati poneko tko je očekivao novu 'Črnu mati zemlu' ili nastavak 'Ciganina', ali to se neće dogoditi. Ovo mi je silno važna priča i nadam se da će odjeknuti u nekome, to je sve.'

Marko Tomaš 'Knjiga za Maju' (V.B.Z.)

Marko Tomaš rođen je u Ljubljani 1978. Kraće ili dulje vrijeme živio je i radio u Kljajićevu/Somboru, Sarajevu, Zagrebu, Splitu, Beogradu i Mostaru. Objavio je deset samostalnih knjiga pjesama i tri kolaboracije s drugim pjesnicima, a kolumne, dnevničke zapise, eseje, političke i sportske komentare objavljuje na brojnim regionalnim internetskim portalima. Novinske tekstove objavljivao je u Feral Tribuneu, BH Danima, Glasu Istre te časopisu Prosvjeta iz Zagreba. Pjesme su mu prevođene na desetak svjetskih jezika.

'Knjiga za Maju' je Tomaševa prozna knjiga nemira, raspadanja i pokušaja objedinjavanja bića, što znači i svijeta, koji autoru uporno izmiče, ali oduvijek, od dana nomadskih koji nisu stvorili uporište, do onih u kojima vrline i poroci mijenjaju hijerarhiju pa se moralni kompas suludo vrti. Sve se to očituje i u autorovoj poetici, koja kroz jezik i emociju pokušava prenijeti stanja i nedoumice, u poetici koja prati i oponaša rastrzanost bića i pokušaje njegove defragmentacije. No još nije vrijeme za rezignaciju, postoji volja za životom i mirom', napisao je urednik Kruno Lokotar.

O svojoj poetici u razgovoru za Telegram s početka 2024., Tomaš kaže: 'Svatko može naučiti pisati rečenice, ali gdje je tu život? Književnost danas izgleda kao da se svi previše trude biti ispravni. Nitko nije ništa kriv, nije ništa uradio. Prosto proširene rečenice, a stila nigdje! Daj mi, brate, stila. Književnost treba kvariti jezik, tjerati ga naprijed. Da izbrišeš imena autora s korica današnjih knjiga, svaka bi bila ista. Ista tema, ista priča. Zato, hajde, opusti se, budi malo lud. Daj nam nešto drugačije.'

Tea Tulić 'Strvinari starog svijeta' (OceanMore)

Tea Tulić rođena je u Rijeci 1978. Prozu je objavljivala u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima, uključujući McSweeney’s iz San Francisca. Godine 2011. osvojila je nagradu Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina – proznu knjigu 'Kosa posvuda', koju je Ministarstvo kulture RH nagradilo kao jedno od najboljih romanesknih ostvarenja te godine. Članica je žirija međunarodnog književnog natječaja Lapis Histriae te neformalne riječke književne skupine RiLit. U konkurenciji tportalove nagrade bila je 2018. s knjigom poetske proze 'Maksimum jata', a ovo joj je prvi plasman u finale nagrade.

'U kratkom romanu Tee Tulić 'Strvinari starog svijeta' kći pripovijeda o ocu, a u priči se povremeno dotakne i onostranih Volge i Buge, mrtvih žena koje još žive u njihovom sjećanju i koje ih navigiraju. Melankolična je to priča o odrastanju uz oca koji od frajera pritisnuta životom postaje – kako mu kopni volja uslijed razočaranja u svijet i vrlinu – tek sjena prijašnjeg bića. Priča je bajkovita i ponekad trpka, a sjetna raspoloženja smjenjuju se s komičnim situacijama uz prodore naturalizma i simbolizma', stoji u bilješci izdavača.

O autobiografskim elementima u posljednjem romanu u aktualnom razgovoru za tportal Tulić kaže: 'Ovo je izmišljena priča. Fikcija i nastaje tako da ono što se uzima iz života, iz proživljenog iskustva, služi za izgradnju neke nove, drukčije priče. Osim možda onima kojima pisanje služi kao memoriranje vlastitog života ili kao autoterapijski čin pa imaju potrebu ostati donekle vjerni svojoj proživljenoj istini, a ja književni prostor doživljavam drukčije. Za izgradnju uvjerljive priče potrebni su neki motivi, osjećaji i doživljaji iz života. S nečim trebaš krenuti u fikciju. Ona ne nastaje ni iz čega. S obzirom na književnost kroz povijest, na to kako ona oduvijek nastaje, meni se pojam autofikcije često čini suvišan ili - bolje rečeno - pogrešno korišten.'

O tportalovoj nagradi za roman godine

Od 2008. tportalova književna nagrada za najbolji hrvatski roman dodijeljena je šesnaest puta, a s godinama je postala relevantnom činjenicom domaće kulturne scene. Jedina je domaća književna nagrada koja se dodjeljuje za roman pisan na hrvatskom jeziku izdan kod nakladnika registriranog u Hrvatskoj te joj je, uz promociju autora i književnog stvaralaštva, cilj promocija izdavaštva.

Lani je najboljim proglašen roman 'U kasno ljeto' Magdalene Blažević u izdanju Frakture. Godinu ranije, 2022., nagradu je osvojila 'Zemlja bez sutona' spisateljice Marije Andrijašević u izdanju Frakture, a 2021. Želimir Periš za roman 'Mladenka Kostonoga'. Damir Karakaš za roman 'Proslava' u izdanju OceanMora bio je nagrađen 2020. godine dok je 2019. dobitnik književne nagrade tportala bio Nikola Petković za roman 'Put u Gonars' u izdanju Profila. Godine 2018. nagrađena je Dubravka Ugrešić za roman 'Lisica' u izdanju Frakture. Prije nje, 2017., pobijedio je Kristian Novak s romanom 'Ciganin, ali najljepši' (OceanMore). To mu je bio drugi put da je osvojio tportalovu književnu nagradu. Ranije je nagrađen za roman 'Črna mati zemla' (Algoritam, novo izdanje OceanMore).

Prethodnih godina nagradu su dobile i autorice Olja Savičević Ivančević za roman 'Adio kauboju' (Algoritam, novo izdanje Sandorf) i Sibila Petlevski za 'Vrijeme laži' (Fraktura) te autori Dalibor Šimpraga za roman 'Anastasia' (Durieux), Tahir Mujičić za roman 'Budi Hamlet, pane Hamlete' (AGM), Drago Glamuzina za roman 'Tri' (Profil), Zoran Malkoč za roman 'Roki Raketa' (Profil), Ivica Đikić za roman 'Sanjao sam slonove' (Naklada Ljevak) te Slobodan Šnajder za 'Doba mjedi' (Tim Press).