Ta nesuđena modna dizajnerica pokrenula je Eksperimentalni kazališni klub (Experimental Theatre Club) 1961. godine, no njujorška La MaMa, kako se po njoj zove, i dalje je jedna od najutjecajnijih izvaninstitucionalnih institucija off-off Broadwaya.

Impresivan popis umjetnika iz cijelog svijeta koji su pronalazili dom kod Ellen Stewart, kao i broj gostovanja nekoliko kućnih kompanija ETC-a, dokazuje da je ideja s kojom je počela i dalje živa i aktivna. Kazalište La MaMa imalo je i brojne podružnice u svijetu te je zato nemoguće izbrojati sve one koji su prošli kroz to njujorško kazalište ili barem naučili nešto na brojnim radionicama koje je ta redateljica i producentica održala na gotovo svim kontinentima. Ellen Stewart posebno je zaslužna za upoznavanje američke publike s radom europskih kazališnih majstora, Jerzyja Grotowskog i Petera Brooka, a prva je u New Yorku postavila Harolda Pintera. No ona nije bila samo most preko Atlantika, jer Robert De Niro, Billy Crystal, Nick Nolte, Bette Midler i Danny De Vito samo su neka od danas velikih imena kazališta, filma i showbusinessa koja su prošla kroz La MaMu. Kazališna povijest pamtit će i da je legendarni mjuzikl 'Kosa' imao svoje prve izvedbe također u ETC-u.

Ellen Stewart započela je karijeru kao modna kreatorica, pa je i sam nadimak zaradila još od radnica s kojima je surađivala u tekstilnoj industriji. No od te je vrste karijere odustala onoga trenutka kad je odbila poziv Christiana Diora da mu bude studentica, dok ga je Yves Saint Laurent objeručke prihvatio. La MaMa je požalila tu odluku, ali iz kasnije se perspektive čini da je ne ona sama, nego američko, pa i svjetsko kazalište profitiralo njezinim ostankom u New Yorku. Iako iz kasnije perspektive počeci mogu zvučati idilično, pokretanje avangardnog kazališta u njujorškim podrumima nije bilo nimalo jednostavno, kako je sama objasnila prilikom pretposljednjeg zagrebačkog susreta: 'Nije nam bilo lako jer je u to vrijeme bilo ilegalno imati neovisno kazalište bez dozvole, pa sam zbog ovoga što radim nekoliko puta završila u zatvoru. Zapravo, da bismo pobjegli od policije, često smo mijenjali lokacije i tako je svaka nova lokacija imala malo veći kazališni prostor. A to je značilo da su umjetnici koji su radili s nama počeli stvarati veće komade i morali su se naučiti na različite prostore, što je sve pridonijelo našem kreativnom razvoju.'

Prvih nekoliko godina La MaMa je funkcionirala isključivo sredstvima koja je radom u modi pribavljala Ellen Stewart. No upravo zato, svi koji su tamo radili mogli su si priuštiti luksuz neuspjeha koji komercijalno kazalište i Broadway nemaju. Tako je i nastala filozofija nezavisnog kazališta u visokokomercijalnim uvjetima: 'Mogli smo raditi što smo htjeli. Nitko nam ništa nije davao pa nismo imali nikakve obaveze. Počeli smo 1961. i tek su 1969. došla neka sredstva izvana, neke donacije, ali sam ostala u modnom biznisu do 1973. Radila sam za stanarinu i za novac za kostime, koje sam uglavnom sama radila, ili da pomognem svima koji su dolazili. Ni danas u La MaMi nema glumca koji je plaćen cijele godine. Imamo svoju družinu i radimo unutar okvira rasporeda naših glumaca, jer oni zarađuju na filmu i televiziji ili kao konobari. Kad se uspijemo skupiti - stvaramo kazalište.'

Iznimna umjetnička i pokretačka snaga, prozvana ne bez razloga i 'Gertrudom Stein off-off Broadwaya', bila je vezana i uz hrvatsko glumište, sasvim u skladu s maksimom da je kazalište moguće uvijek i svugdje. Prvi put bila je u Zagrebu 1966, kad je na IFSK-u, Internacionalnom festivalu studentskog kazališta, njezina skupina izvela komad Sama Sheparda 'Chicago'. Predstava je, naravno, izazvala poprilično zanimanje jer se činilo da su izvođači goli iako, tvrdila je kasnije Ellen Stewart, nisu bili. U Hrvatsku se vraćala nekoliko puta, posebno u Dubrovnik, a i rado je ugostila hrvatske kazalištarce, od Srećka Borsea i Siniše Ružića do predstave 'Garaža' u režiji Ivice Buljana, koja je, kao koprodukcija Zagrebačkog kazališta mladih i La MaMe, imala praizvedbu u New Yorku početkom 2010.

Ellen Stewart bila je počasna gošća Festivala svjetskog kazališta 2004. godine te se vratila i 2009, kad je primila Medalju Grada Zagreba te u ZKM-u održala radionicu s mahom mlađim i ne nužno profesionalnim izvođačima i kazališnim autorima. Gostovanja i održavanje radionica bio je način rada i života Ellen Stewart posljednjih pet desetljeća, a životna mantra otvorenost prema svijetu i želja za istraživanjem kazališta te preko njega i svijeta: 'Danas je najvažnija stvar na svijetu da umjetnik pronađe način komunikacije s onim izvan njegove lokalne scene te da pronađe način korištenja jezika tako da to postane razumljivo na dubljem nivou, iz dubine i iz srca. Čini mi se da je to ono najteže, ali je ujedno povezano s gotovo svime što se trenutno događa u svijetu, jer ljudi ne mogu komunicirati. No još je gore to što se čini da ljudi danas više nemaju ni volje za tom komunikacijom. Na naš mali način, moja družina i ja pokušavamo pronaći nešto u publici što komunicira s nama i nešto u nama samima što želi komunicirati s drugima.'