Trebalo bi biti pravilo, a nije, da barem svaka dva mjeseca u Hrvatsku, i ne samo u Zagreb, dođe neka od najboljih predstava iz susjednih država.

Nakon 'Galeba' Tomija Janežiča u sklopu Dana Srpskog narodnog pozorišta iz Novoga Sada krajem prošle godine, u sklopu ciklusa Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih gostovala je 'Oluja' Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog. Pored imena redatelja, predstavi je nesumnjiva preporuka i apsolutni trijumf na prošlogodišnjem Borštnikovom srečanju, najvećem slovenskom kazališnom festivalu.

Kao realistična drama s natruhama simbolizma, 'Oluja' je prvenstveno pokušaj da se nekoj novoj generaciji i njezinim pogledima oslobodi barem tragično mjesto na pozornici.

Može se činiti da to i nije puno, s obzirom na to da dramska literatura obiluje pobunjenom mladosti i usamljenim proplamsajima herojstva, pameti i smisla, ali redatelj je uspio i takav klišej nježno postaviti u jasan kontekst. Upravo onakav kakav i odgovara s jedne strane građanskoj publici, a s druge onoj koja bi u toj i takvoj 'Oluji' željela pa i mogla čitati i nešto više.

Radnja je prilično jednostavna: slabi sin pod utjecajem dominantne majke i patrijarhalnog ruralnog okruženja sputava i zapostavlja svoju mladu ženu sve dok ona ne poklekne kratkotrajnom ljubavnom žaru i s jedinim koji u tom društvu misli imalo drukčije provede nekoliko toplih večeri.

Posljedice su, naravno, tragične. Ne bi to bilo zanimljivo, i s pravom se treba bojati kako bi to izgledalo na domaćim pozornicama, kad ne bi bilo dvije osnovne odlike Lorencijevih režija – rada s glumcima od kojih dobiva maksimum i želje da se komad postavlja iz konteksta i u njemu, ali ne i tako da ga dekonstruira ili destruira. Drugim riječima, njegov postupak većinom se može svesti na nadopisivanja, a ne prepisivanje ili potpisivanjem vlastitoga autorstva tuđim imenima i naslovima.

Kako, nažalost nije puno radio u Hrvatskoj, najvidljiviji dokaz je njegova interpretacija Gogoljevog 'Revizora' iz 2010. u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara i ZKM-a. Predstava u kojoj nije bio maknut gotovo niti jedan izvorni zarez, govorila je više o današnjem vremenu i Dubrovniku nego o carskoj Rusiji, pa je i 'Oluja' zapravo ima za osnovnu temu sadašnji trenutak slovenskoga društva.

Rusija prije ukidanja kmetstva i današnja očita potreba za promjenom paradigme, spojeni su na način koji ne dozvoljava potpunu identifikaciju ni na jednoj strani. Izravnosti ima: od banalnih asocijacija, poput činjenice da Boris Ostan u ulozi krajnje neugodnog lokalnog moćnika podsjeća na slovenskog premijera, preko tek malo suptilnijeg lokalpatriotskog izbora glazbe, do nešto daljih aluzija na društvo koje se ne može i ne zna suprotstaviti, a one koji bi to htjeli, iako ni oni ne znaju kako, uspješno eliminira. Međutim, ni ilustrativnost ruskog devetnaestog stoljeća nije upadljivo naglašena, jer riječ je jednostavno o bogatima i moćnima u bari koja nije prevelika, i koja se već sama počinje prelijevati iz svojih uskogrudnih okvira.

Jernej Lorenci ipak ne režira revoluciju, nego tek posljednje trenutke prije mogućeg prevrata, u kojima Ansambl Volga svira po zahtjevu i vlastitom nahođenju, kao orkestar na Titaniku. U želji da opiše, ali ne i da tvrdi, redatelj iznimno vješto postavlja ne samo odnose unutar obitelji i društva, nego i, sa scenografom Brankom Hojnikom, progresivno zagrađuje prostor igre. Uz toliko simbolizma, gromova s pravom u 'Oluji' uopće nema, nego tek tišine kojom, pored veteranke Jožice Avbelj, dominiraju mlađi glumci čija imena treba zapamtiti: Nika Rozman, Primož Pirnat i Matej Puc.

Skladna i, unatoč tišinama i glazbi, dovoljno rječita 'Oluja' uspjela je skinuti prašinu s komada iz daleke i naizgled nezanimljive prošlosti, ali i pokazati kako danas kazalište ne mora zaboraviti svoju povijest. Jerneju Lorenciju, s druge strane, treba poželjeti i hrabrosti i sreće s obzirom na to da bi uskoro u ZKM-u trebao režirati danas ipak bitno provokativnijeg – 'Tartuffea'.