Ponekad se filmskim kritičarima neki film toliko svidi da jednoglasnost njihove podrške postaje svakom dobrom kritičaru – sumnjiva! Jedan od takvih primjera je i 'Odrastanje' ('Boyhood') Richarda Linklatera, film koji na stranicama koje agregiraju filmske kritike ima više od 90 posto pozitivnih ocjena te je osvojio Srebrnog medvjeda u Berlinu, kao i Zlatne globuse za najbolji film i režiju. 'Odrastanje' sveukupno ima šest nominacija za Oscara, među njima još i onu za najbolji film i režisera. 

Zato ne čudi što su se proteklih mjeseci na portalima pojavili i tekstovi u kojima se analizira što je to 'Odrastanje' učinilo tako univerzalno voljenim i hvaljenim filmom, jer je u osnovi prirodno da svako umjetničko djelo izaziva podijeljene reakcije. Je li Linklaterov film doista tako dobar da ga svi moraju voljeti?

'Odrastanje' ima tu nevjerojatnu priču nastanka kroz period od 12 godina, s obzirom na to da je snimanje započelo u svibnju 2002. te se nastavilo par mjeseci svakog ljeta sve do 2014. godine. Linklater je imao namjeru doslovce snimiti film o odrastanju, za što je pak ključan glavni glumac cijele priče, naturščik Ellar Coltrane u ulozi Masona, koji je na početku filma naivan dječak, a na kraju posve druga osoba, mlad i već melankolični čovjek, za kojega znamo da nije proveo svoje tinejdžerske godine zaštićen od svijeta.

Masona i njegovu sestru (glumi je Linklaterova kći Lorelai) odgaja njihova samohrana majka (Patricia Arquette), dok se otac (Ethan Hawke) povremeno pojavljuje, s obzirom na to da je kao profesionalni glazbenik često na putu. Linklater je oduvijek bio velikodušan režiser glumaca, nudeći nam prve pamtljive nastupe Bena Afflecka i Matthewa McCounaugheya, pa ne čudi što su dugogodišnji suradnici Hawke i Patrica Arquette nominirani za najbolju sporednu ulogu.

Koncept 'Odrastanja' je istovremeno vrlo jednostavan i vrlo kompliciran, jer ništa ne garantira da će 12 godina praćenja skupine likova rezultirati pričom i filmom, ali rezultat je očito očarao mnoge, pa tako i poslovično mrzovoljne kritičare. Iako nije postao populistički hit, 'Odrastanje' je i vrlo profitabilan film, s obzirom na to da je snimljen za budžet od 4 milijuna dolara, a u svijetu je dosad zaradio 43 milijuna dolara. Linklater je režiser koji zna izvući mnogo filma iz malo budžeta, s obzirom na to da je izdanak američke nezavisne scene s početka devedesetih prošlog stoljeća, a tu scenu Linklater – unatoč povremenim najamničkim poslovima u Hollywoodu – nikad nije napustio.

Centar umjetničkog svijeta Richarda Linklatera (rođen 1960 godine) je grad Austin u Texasu, liberalna oaza hipija, homoseksualaca, umjetnika, muzičara, ekoloških aktivista i feministica u duboko republikanskoj saveznoj državi, gdje autor i danas živi. Linklaterov Texas drugačiji je od onoga iz westerna ili brutalnosti Cormaca McCarthyja, to je mjesto u kojemu mladež srednje klase može slobodno odrastati i sanjati više, suvremeni miks urbanog i ruralnog, staromodnog i najnovijeg, u kojemu se odvijaju brojne zanimljive i, napose, ljudske priče. Linklater je karijeru lansirao filmom 'Slacker', ubojito preciznim prikazom Generacije X koju je početkom devedesetih opjevao Douglas Coupland u istoimenoj knjizi, a mediji pretvorili u fenomen. 'Slacker' iz 1991. je savršena slika svega onoga što nije u redu s mladima koji biraju ležanje na kauču umjesto uključivanja u svijet oko sebe, ali baš zato jer prikazuje privlačnost te vrste buntovništva bez napornog moraliziranja.

'Munjeni i zbunjeni' iz 1993. su, pak, prvo Linklaterovo remek-djelo, savršena humorna drama o zadnjem danu škole u Austinu 1976, s odlično pogođenim soundtrackom, najmanje četrdeset govornih uloga i galerijom likova koju film prati jedno poslijepodne i jednu noć. To je zapravo film o Linklaterovoj mladosti, inače jedan od onih koji nude pregršt citata i scena za prepričavanje, koji savršeno spaja autorovo osobno iskustvo s pričom prijemčivom za široku publiku.

Svoju populističku notu Linklater će kroz godine odsvirati kao unajmljeni režiser nekoliko srednjostrujaških holivudskih komedija, od kojih se najuspješnijom pokazala 'Škola rocka' s Jackom Blackom, ali to je uvijek dio njegova opusa koji će tek možda doživjeti revalorizaciju. Ono autentično linklaterovsko, prožeto Truffautom i Rivetteom, dovoljno privlači i fascinira, čega je najobožavaniji produkt tzv. Prije-trilogija.

Richard Linklater se, pak, posve etablirao kao filmaš 1995, kada je premijerno prikazana romantična drama 'Prije svitanja' s Julie Delpy i Ethanom Hawkeom u glavnim ulogama. 'Prije svitanja' je mogao lako biti nepodnošljivo pretenciozan i klišejiziran film – mlada Francuskinja i mladi Amerikanac upoznaju se u vlaku prema Beču, gdje provedu jednu noć hodajući gradom i razgovarajući. I doista, ništa više od toga se ne dogodi u 'Prije svitanja', ali se dogodi još mnogo toga, zahvaljujući savršenoj kemiji između Delpy i Hawkea te Linklaterovom scenariju koji Celine i Jesseja pretvara u punokrvne likove, a njihove razgovore ispunjava intelektualnim značenjem i emocijama prepoznatljivim svakome tko je ikada bio zaljubljen.

To bi bilo dovoljno da 'Prije svitanja' bude vječno voljena romantična drama za mladu i nadobudnu publiku, ali ono što su kroz sljedećih dvadesetak godina učinili Linklater, Delpy i Hawke, nadmašilo je sva očekivanja. Devet godina nakon 'Prije svitanja' pojavio se nastavak 'Prije sumraka', koji je, pak, nakon još devet godina dobio svoj nastavak 'Prije ponoći'.

Linklater nam je omogućio da svakih 9 godina vidimo što se događa s Jessejem i Celine, prvo publici lomeći srca kad u drugom dijelu – smještenom u Parizu – pokaže da se mladi par nije našao po dogovoru s kojim završava prvi film, a onda prateći kako se njihova ljubav iznova rađa, ali i što se s njom događa kad su već godinama u braku i roditelji djece. Slično se i svojem alteregu Antoineu Doinelu vraćao i Francois Truffaut, a očito je i u trilogiji 'Prije' iskušavana ideja za 'Odrastanje'.

Kao vječno radoznao filmski autor, Linklater je tijekom karijere često eksperimentirao sa žanrovima i formom, čega su najzanimljiviji rezultati 'Waking Life' i adaptacija romana Philipa K. Dicka 'A Scanner Darkly', oba nakon snimanja dodatno animirana. Linklaterovi 'crtići' kao da su izvedeni u temperama i uljanim bojama, koje se nekad prelijevaju jedna u drugu, ali im nedostaje emocionalna snaga koju imaju autorovi najbolji filmovi.

Među njima je definitivno i crna komedija 'Bernie', s Jackom Blackom u naslovnoj ulozi, snimljena prema istinitoj priči o ljubaznom i dobrohotnom mrtvozorniku Bernieju Tiedeu, 38-godišnjaku kojega teksaški gradić nastavlja obožavati i nakon što prizna ubojstvo svoje 83-godišnje partnerice, inače namćoraste milijunašice. Dapače, Linklater je sam također postao žrtva Berniejevih čari te je Tiedea smjestio u svoju garažu nakon što je završio služenje zatvorske kazne za ubojstvo Marjorie Nugent.

Riječ je o izrazu režiserova humanizma, koji je osnovno obilježje Richarda Linklatera kao filmskog autora, jer kod njega nikad nema ludih ubojica, poremećenih psihopata ili jednodimenzionalnih negativaca, nego su to uvijek ljudi koji imaju dobre i loše strane.

Isti humanizam prožima i 'Odrastanje', koje pokazuje i da Masonova majka, često s groznim ukusom za muškarce, čini najbolje što može za svoju djecu koju sama odgaja, kao i da svoje razloge za odsutnost ima i Masonov otac. U Linklaterovom filmskom svijetu jednostavno ne postoje negativci i možda je baš to ono neodoljivo u njegovim filmovima. U vremenu postmoderne ironije i spektakularnog cinizma, Richard Linklater nudi idealizam, romantiku i vjeru u ljude - još bolje ili gore, on vjeruje u sve to.