Kazalište Gavella započinje novu sezonu već 19. rujna s Moliereovom komedijom 'Umišljeni bolesnik', a u njoj jednu od najvažnijih uloga - Toinette, igra i Anja Šovagović, istaknuta kazališna, filmska i televizijska glumica koja se od nedavno bavi i politikom u HDZ-ovom Odboru za kulturu te se u kadrovskim križaljkama spominje i kao moguća ministrica kulture u novom sazivu vlade.

Anja Šovagović, kći Fabijana Šovagovića, zapravo je multitalentirana umjetnica, a interesi su joj puno širi od glume. Osim što je udahnula život mnogim kazališnim likovima, od Antigone i Kordelije pa do Polly, Glorije i Maše te u proljeće maestralno odigrala i ulogu života - Violet Weston u predstavi 'Kolovoz u okrugu Osage', ona svira violončelo i klavir, pjeva i piše knjige, bila je osam godina članica Programskog vijeća HRT-a, a od srpnja je i članica Nadzornog odbora HRT-a.

U novoj Gavellinoj predstavi - Moliereovoj komediji 'Umišljeni bolesnik' igrate Toinette, koja je sluškinja, međutim vrlo je bitna u priči. Kakva je Toinette i što nju pokreće?

Toinette je sluškinja koja će sve učiniti na dobrobit svojega gospodara uz veliku buku, agresiju, manipulaciju i bezobraznost. Međutim, metodom intenziviranja frustracija, Toinette uspije u Arganu pokrenuti objektivan pogled na bolesti koje su ga snašle pa na kraju, uz njezinu pomoć, biva izliječen i od samoga sebe i od svojih zabluda. Na neki je način ova neobična sluškinja Arganov psihoterapeut i mučitelj u istoj osobi. Glas razuma u priči u kojoj se razumom manje-više nitko ne služi. Nerazumni su gotovo svi likovi ove urnebesne komedije i utoliko su nam posebno bliski jer u njima ogledamo vlastiti bijeg od pameti u situacijama bolesti, zaljubljenosti, pohlepe, puberteta, adolescencije, starosti, siromaštva, bogatstva i mnogih drugih termina kojima pravdamo vlastitu lijenost, sporost duha i nezadovoljstvo životom u kojem je uvijek nešto drugo krivo izvan nas samih.

Je li redatelj Krešo Dolenčić tu satiru u kojoj Moliere ismijava liječnike i medicinu te govori o njihovim žrtvama, aktualizirao i na neki način ukazao na bolest našeg društva?

Rekla bih kako Moliere ismijava na prvom mjestu pacijente, bolesnike, a tek onda liječnike i medicinu. Za glavno lice svoje komedije izabrao je upravo nepodnošljiv slučaj opsesivno-kompulzivnog karaktera koji liječnik Purgon liječi na jedini mogući način. Klistiranjem. Izbacivanjem, dakle, svih štetnih stvari iz organizma u nadi da će s viškom stolice u crijevima izbaciti i višak izmeta iz glave. Na kraju krajeva, razne vrste opstipacija nisu samo vezane uz nemogućnost kakanja već i uz nemogućnost slobodnog rasuđivanja uma i slobode duha.

Ono na čemu sam Kreši iznimno zahvalna jest inzistiranje na tome da tekst komedije koji radimo zaista i bude komedija. Naime, režirati Molierea vrlo je težak i zahtjevan posao i potreban je neobično iskričav i neobuzdan duh u redatelja kako bi zadovoljio i svoj i glumački nerv i instinkt. Sve se to, naravno, mora poklopiti i s očekivanjima publike, a ja nekako mislim da smo na dobrom putu da svi budemo zadovoljni i zadovoljeni.

U prošloj sezoni maestralno ste odigrali tešku i zahtjevnu ulogu Violet Weston, nevoljene i nesretne žene, ovisne o tabletama, u komadu 'Kolovoz u okrugu Osage', za koju se može reći da je uloga vašeg života. Koliko vas je ta uloga iscrpila s obzirom na njezine ponekad čudne postupke?

Nisam sigurna da svi mi u nekim fazama svojih života ne činimo i mnogo čudnije postupke od onih koje čini Violet Weston. Jednako tako, ne mogu reći kako me ta uloga nije iscrpila do krajnjih granica mojih psihofizičkih mogućnosti. Rad na ulozi bio je neobično intenzivan, ponekad i nepodnošljivo težak, kako profesionalno tako i intimno. Uostalom, svaki dobar komad i svaki dobar pisac pa tako i svaka sjajno napisana uloga zahtijeva od glumca maksimalnu koncentraciju u stvaranju i ogroman trud i napor u uobličavanju karaktera čije su postavke u drami veoma jasne i precizne, ali ih provlačeći kroz svoj organizam i duh, neprestano ispitujemo, sumnjamo. Tek kad sam odigrala predstavu pred publikom, mogu reći da sam se riješila dilema i strahova jer mi je publika dala odgovor na mnoga pitanja koja sam postavljala tijekom rada na predstavi.

Kako ste doživjeli lik Violet Weston?

Violet je žena intelektualno superiorna i emotivno betonski jaka, razorena životom koji je iza nje, kao i njezinim egocentričnim i alkoholiziranim mužem, preljubnikom naravno, i neopisivo je zadovoljstvo izgovarati veoma neugodne, a točne i istinite rečenice u rijetkom trenutku u kojem je cijela obitelj na okupu.

Uloga Violet Weston jedan je od onih razarajućih karaktera u dramskoj literaturi čije tumačenje na sceni itekako ostavlja posljedice i na stvarni život glumice. Vrlo iscrpljujuće bilo je raditi na ovoj ulozi tim više što bezuvjetno opravdavam gotovo sve njezine postupke, njezin način života i njezine definicije kojima rješava životne zagonetke i misterije. Pa sam ponekad bila u konfliktu s onim što je naoko moralno i ispravno, naspram onoga što je vrlo posebno, drastično i neuobičajeno, a što, i jedno i drugo, čini svakog od nas čovjekom, specifičnim i originalnim u svojoj suštini. Istovremeno, snažno sam uživala u tom konfliktu, i sama sa sobom, i sama s Tracy Lettsom odnosno njegovim tekstom.

Kako je pesimističnost Lettsovog teksta utjecala na vaš rad?

Kao što je poznato, gospodin Letts je i sam glumac i živo je nazočan u svojim predivno lako izgovorljivim rečenicama ispod kojih struji prilično buran i opaki vjetar koji neprestano prijeti raznijeti i glumca i njegovu utrobu. Upravo ta perverzna pesimističnost teksta neprestano mi je zagorčavala proces rada, ali s reakcijama publike koja je oduševljeno primila predstavu, taj je pesimizam promijenio predznak. Neobično me se dojmila Lettsova rečenica iz razgovora s Hermione Hoby koja kaže: 'Moj je pesimizam neka vrsta mog patriotizma.' Mislim da se radi o velikom piscu koji je uspio u onome što se doima nemogućim spojem.

Odigrali ste mnoge zapažene uloge, od Antigone i Kordelije do Glorije, Maše i lani Violet, svirate violončelo i klavir, pišete knjige. Znaju li se ti vaši talenti posvađati međusobno, kako ih pomirujete? Koja vam od tih uloga najviše leži?

Imam potrebu izražavati se na različite načine, a glazba i pisanje su neodvojivi dio moga bavljenja glumom. Vrlo često se znam zaplesti u mislima kad radim ulogu pa je puno jednostavnije staviti neka razmišljanja na papir jer tako imam objektivnu sliku onoga što radim. Naravno, događa se i da se sama sa sobom ne slažem i da sam u mnogim raspravama u svojoj glavi često kontradiktorna, ali volim zapisivati doživljaje koji me nadahnjuju za neku buduću kreaciju.

Tko ili što je najviše utjecalo na vaš svjetonazor, na vaše formiranje?

Mogu reći da je moje formiranje i odrastanje bilo neobično, intenzivno, turbulentno, i radosno i bolno i uglavnom onakvo kakvo svako odrastanje i jest. Moja je mama profesorica hrvatskog jezika i važnije joj je bilo čitanje nam Matoševe poezije prije spavanja nego jesmo li pojeli večeru. Važnije joj je bilo uživanje u raspravama o filmovima ili o političkom trenutku od ocjena koje smo donosili iz škole. U našoj je kući bilo one vrste umjetničkog života koji se doima vrlo ležernim, a uglavnom je vrlo zahtjevan spram vlastite i osobne odgovornosti bez obzira na zrelost, dob ili spol onih koji zajedno žive. Imala sam sreću da su moji roditelji i jedan i drugi intelektualci i osebujni ljudi tako da smo i brat i ja uživali u jednom nekonvencionalnom odgoju s konvencionalnim uzletima. I doista su u najvećoj mjeri utjecali na moj svjetonazor. A kako su mama i tata bitno različiti ljudi, tako sam i ja svoje stavove i odluke donosila uvijek u nekakvim kontrapunktovima.